„Mogli bismo da kažemo da je u pitanju drama sa elementima akcije, sajns fikšn sa primesama horora, ljubavna priča ili priča o odrastanju, ali ništa od ponuđenog ne bi zaista bilo tačno. Možemo da kažemo da je pred vama priča o postapokaliptičnom Seulu, nerazdvojnosti čoveka i mašina, priča o odrastanju uz predivne pejzaže francuske Provanse, možemo da vam kažemo da je ovo roman o najbolje čuvanoj tajni civilizacije ili pak o bratskoj ljubavi, porodičnim vrednostima, možemo vam reći da je ovo Knjiga o heroju ili herojima, strahovima, genetskom inženjeringu, prokletstvu porodičnog nasleđa, o ronjenju na dah, priča o tinejdžerskoj ljubavi, saga o mističnoj mašini Alkubijer drajv, tajnovitim ljiljanima ili o pravljenju najboljeg crvenog vina na svetu“, na ovaj način svoj novi roman „Knjiga“ opisuje autor Vladislav Radak.

Jasniju definiciju ne biste mogli dobiti ni od nekog od sagovornika na nedavno održanoj promociji knjige u Kolarčevoj zadužbini ili u razgovoru sa novinarima u Pomodoro restoranu. Svako od njih bi vam rekao da knjiga, iako na prvi pogled deluje kao mešavina trilera i SF-a, u svojoj strukturi nadilazi ove žanrove, i to pre svega zbog autorove matematičke biografije, koja potragama za drugim dimenzijama i budućim svetovima nudi utisak verodostojnost.  



Na koricama vaše „Knjige“ piše: „Ono što jedino sa sigurnošću možemo da vam tvrdimo jeste da ukoliko otvorite ovu Knjigu vaš život više neće biti isti. Isto tako, povrataka neće biti ako je vratite na policu i odšetate“. Je l’ to dobar pi-ar ili je zaista knjiga mistična?

– Knjiga jeste mistična. I izdavačkoj kući i meni samom je i dalje teško da objasnimo o čemu se radi u knjizi. Ni na promociji ni u razgovoru sa novinarima, nismo došli do nekog zaključka. Na sve što bi neko od nas rekao, publika je imala samo mnogo više pitanja nego odgovora. Ali iza ovog pi-ar, kako vi kažete, zapravo se krije jedna zanimljiva fizička teorija. Račvanje svetova postoji – kad vi pročitate neku knjigu koja može da vas probudi i da vam odgovori na neka pitanja, da vas začara, i kada tu knjigu ne dodirnete. Moj život se promenio u nekoliko segmenata kada sam prvi put uzeo knjigu sa nekih četiri-pet godina ili kada sam pročitao prvu ozbiljnu knjigu. Naravno i kada sam stigao do pisaca čiji su načini mišljenja prisutni u mojim knjigama i koji su apsolutno isklesali moj stil. Ja bih, možda, da nisam skinuo neku knjigu sa police, na primer Žozea Saramaga, sedeo ovde sa nekom potpuno drugačijom knjigom u rukama, koja bi i žanrovski i stilski bila drugačija. Svako uzimanje knjige sa police iz korena menja vaš život. 

 A vi kažete da „Knjiga“ utiče na živote čitalaca čak i ako je ne ponesu sa sobom kući, ne pročitaju je?

Ja dajem ljudima i tu opciju. Ne želim da im promenim život, već samo da im kažem da oni imaju izbor.

 Kao matematičar jednom prilikom ste održali predavanje „Matematika nije bauk, samo ima loš pi-ar“. Da li književnost ima loš pi-ar?

– Nema. Književnost nije nešto što treba da ima reklamu. Nije nešto što treba da se uvaljuje kao roba. Dosta izdavačkih kuća, pogotovo domaćih, to tako shvata. Za njih je izdavačka delatnost jedna pijaca, gde imamo toliko i toliko kilograma, koji će se ubuđati, ako ih ne prodamo odmah. Ajmo da vidimo na sve načine da je prodamo. Ja apsolutno ne insistiram da neko stigne do ove ili bilo koje druge knjige. Ljudi imaju tu slobodu, knjige su dostupne svuda. One su faktički besplatne. U ovoj knjizi imamo taj motiv Aleksandrijske biblioteke kao nekog univerzalnog stecišta sve svetske literature, sve književnosti u istoriji koja je ikada postojala. Knjigama ne treba pi-ar. Knjige stoje i čekaju da budu pronađene. Ukoliko mi insistiramo na njima, ukoliko ih „uvaljujemo“, one gube na svojoj vrednosti. Meni niko nije preporučivao literaturu do koje sam stizao. Osećao sam neki magnetizam u blizini svake politici u biblioteci „Milutin Bojić“ i Dečjem kulturnom centru. Posle 20 godina od mog prvog odlaska u biblioteku, tačno znam koje su moje police i koji su moji redovi gde mogu da nađem određenu knjigu.

Taj omaž književnosti nalazi se već u samom naslovu vašeg romana. Zašto „Knjiga“?

– Taj naslov je prst u oko čitaocima, izdavačima… To je na neki način rezervisano ime koje ne sme da se koristi. Isto kao što ne možete da napišete psiho-triler ili romantičnu komediju i da je nazovete Biblija. Namerno sam hteo da isprovociram publiku i ljude koji se bave literaturom. Hteo sam da ih izazovem da saznaju zašto nosi baš ime Knjiga. Takođe, ovo je jedan veliki omaž svetskoj književnosti, zapravo onome što nas čini civilizacijom onakvom kakva jesmo. Nismo izmislili točak zato što nam je bio potreban, nego zato što smo maštali o tome da nešto bude efikasnije. Isto tako smo stigli i do Meseca. Ja i dalje tvrdim da su zapravo naučnici najkreativniji ljudi. 

 Kažete naučnici, a da li to što ste matematičar utiče na vas kao pisca? I obrnuto, da li pisanje utiče na vaš matematički rad?

– Oba segmenta imaju direktne i nedvosmislene veze. Zapravo vi, ako želite da budete ozbiljan matematičar, morate da stignete do novih dostignuća. To znači da objasnite nešto što do sada nije bilo objašnjeno, da su svi oni briljantni matematičari pre vas verovali da je to samo deo fikcije, mašte… Pre dve hiljade godine rekli smo da nikada nećemo leteti, hodati po vodi, da nikada nećemo izaći iz našeg univerzuma, a sad NASA radi i na tom projektu. 

 Ne volite kada kažu za vas da ste multitalentovani umetnik, već kažete da su vaša raznovrsna interesovanja posledica vaše studioznosti. To se može videti i na primeru „Knjige“ koju ste pisali sedam godina…

– Sve ono što je utkano u ovaj roman dobro sam proučio. Od crtanja i proučavanja mape Seula i tumačenja kako bi ona izgledala u postapokaliptičnom svetu, do proučavanja proizvodnje vina, nauke o mozgu… Naravno ponovo sam pročitao i veliki broj romana koje sam voleo od detinjstva pa do danas, kako bih mogao da izvučem samu njihovu esenciju, da je ukradem i utisnem u ovaj roman. Pročitao sam ponovo i neke knjige koje sam prvi put čitao samo par meseci pre nego što će mi sinuti ideja o ovom romanu. Proučavao sam mišljenje drugih pisaca, njihove eseje, rasprave, prepiske, debate…

 U razgovoru sa novinarima spomenuli ste Mark Tvena i generalno američku literaturu. Ko su još autori čija se dela prelamaju u „Knjizi“?

– U „Knjizi“ dominiraju tri za mene bitna pravca. Jedan je pravac američke književnosti, koji za mene počinje sa Mark Tvenom. Tu je Džejms Fenimor Kuper, koji neguje taj avanturistički duh koji kasnije preuzimaju svi američki pisci, zatim zlatna generacija – Hemingvej, Selindžer, Ficdžerald… Drugi pravac je portugalska književnost. U 18. veku imamo tog čuvenog pesnika Žoa koji je bitno uticao na Fernanada Pesou, možda najvažnijeg pisca portugalske književnosti i tog govornog područja. Međutim, ono što je zanimljivo, Pesoa je oduvek imao tu fantaziju da vaskrsne Žoa i da s njim popriča. On je to utisnuo u te svoje mnogobrojne pseudonime. Rikardo Reiš je jedan od najznačajnijih. Rikarda Reiša je vaskrsao Žoze Saramago, naslednik Pesoa, u svom čuvenom romanu „Godina smrti Rikarda Reiša“. Ta knjiga je bila inicijalna kapisla za ovaj roman, jer u trenutku kada sam boravio po ko zna koji put u Lisabonu i imao izričitu želju da se sretnem sa Saramagom, on je preminuo. Poželeo sam da nastavim tu tradiciju i da sad ja vaskrsnem Saramaga, tako da se i on, kao jedan od likova, pojavljuje u „Knjizi“. Oseća se naravno i uticaj španske i latinoameričke književnosti – Borhesa, Servantesa, Markesa, Ljose…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari