– Podatak da je izložbu „Povodom 100 godina prava na pomen“ Nadežde Petrović u Velikoj galeriji Doma Vojske Srbije u prvoj nedelji videlo 3.000 posetilaca uverava da ima onih koji cene prave vrednosti. Mada je posetilaca više nego uobičajeno za Galeriju Doma Vojske Srbije, meni se čini da bi mnogo više ljubitelja i rodoljuba trebalo da odaju počast Nadeždi Petrović. Prvi zbog njene umetnosti, drugi zbog toga što je pokazala kako se voli svoj narod, teži slozi Južnih Slovena i prijateljstvu sa svim nacijama – kaže u razgovoru za Danas autor ove izložbe i kataloga istoričar umetnosti i muzejski savetnik Ljubica Miljković.


Njeno prvo autorsko vođenje kroz postavku prošle subote u Galeriji Doma VS privuklo je veliki broj poklonika Nadežde Petrović, koja je u jednoj ličnosti objedinila najznačajnijeg srpskog slikara s početka 20. veka, učiteljicu crtanja, pokretača likovnih manifestacija i likovnih društava, likovnog kritičara, dramskog pisca, prvu ženu fotografa u Srbiji, osnivača i prvog sekretara Kola srpskih sestara, borca za nacionalnu stvar…

* Zašto ste se odlučili da na ovoj izložbi s povodom prikažete samo 73 slike Nadežde Petrović iz zbirke Narodnog muzeja?

– Pre sedamnaest godina bila sam autor izložbe „Put časti i slave“, povodom 125. godina rođenja Nadeže Petrović. Na njoj su zainteresovani mogli da se upoznaju sa slikama koje čuvaju naši najugledniji muzeji, galerije i kolekcionari. Sada sam želela da predstavim bogatstvo Narodnog muzeja, čije su kolekcije uobličavali vrsni znalci – kustosi, referenti Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete i darodavci, pre svega pojedini članovi porodice i prijatelji Nadežde Petrović. Zato mi nije bilo teško da od 92 slike, što je trećina Nadeždinog slikarskog opusa, odaberem 73 koje upućuju u vrhunske domete i ove umetnice i srpske umetnosti.

* Zbog čega delo Nadežde Petrović izmiče preciznoj stilskoj kategorizaciji, kako često naglašavaju vaše kolege istoričari umetnosti?

– Nadežda je odlično poznavala sve što se dešavalo na polju umetnosti u ondašnjim centrima kulture. Redovno je pratila i Bijenale u Veneciji. Kao izuzetno darovita nije se povodila za uzorima nego jednostavno osećala damare vremena i neprekidno istraživala. Kategorizacije je moguća, ali precizna periodizacija nije. Ona je, na primer, ekspresionističke slike stvarala istovremeno sa umetnicima u svetu, a onda se vratila impresionizmu i dostigla vrhove. Zato nije čudo što se njena „Žena sa suncobranom“ našla u pregledu impresionizma u svetu, mada bi i njene druge impresionističke slike, kao i ovi eksponati izložbe u Domu Vojske Srbije, mogle tu da se nađu, posebno „Dereglije na Savi“. Ništa nisu manje značajna ni njena dela koja pripadaju secesiji, simbolizmu i fovizmu, aktuelnim pravcima sa kojima je išla u korak i promovisala ih u Srbiji.

* Kao jedna od glavnih odlika umetničkog opusa Nedežde Petrović ističe se spoj potpune okrenutosti savremenim umetničkim tokovima i tematska utemeljenost u nacionalnom. Koliko je pitanje veze i odnosa savremenog i nacionalnog aktuelno i danas, ne samo u umetnosti, i da li je u tom pogledu Nadežda Petrović inspirativan primer?

– Kao da se ništa nije promenilo posle više od sto godina, a rešenja su jednostavna. Umetnost je lična, pa tako i nacionalna, ali mora da postane i opštečovečanska. Nadežda je to znala i pisala: „Umetnost prava i istinska mora biti nacionalna umetnost i pored svih internacionalnih osnova, koje joj se postavljaju pri njenom stvaranju.“ Njena umetnička zaostavština potvrđuje kako uspešno mogu da se spoje lično i opšte, nacionalno i internacionalno, tradicionalno i avangardno. Zato ono što baštinimo od nje jeste i podsticajno i obavezujuće.

* Iz kojih razloga su likovni kritičari dugo bila nemilosrdni prema njenim radovima i da li je neka vrsta paradoksa to što se Nadežda Petrović smatra „utemeljivačem savremene likovne kritike kod nas“?

– Konzervativni kritičari i umetnici nisu mogli da prihvate estetičke postulate Nadežde Petrović, jer je ona po svemu bila ispred njihovih zastarelih shvatanja. Čak ni jedan izvanredan pesnik, Vladislav Petković Dis, nije razumeo to što nudi umetnica za koju su, istovremeno, odlični stručnjaci tvrdili da je najznačajnija na Balkanu. Vreme je pokazalo da su ovi drugi bili u pravu. Pogrešili su samo teritorijalno, jer Nadežda je kao žena slikar početkom 20. veka sigurno među najznačajnijima u Evropi, možda i svetu. Likovna kritika u Srbiji razvijala se od sredine 19. veka. Nadežda jeste prva žena koja se posvetila i dala značajan doprinos ovoj oblasti. Objavila je više prikaza, eseja i malih monografskih studija između 1904. i 1912, od prikaza samostalne izložbe Marka Murata do iscrpnog osvrta na Četvrtu jugoslovensku umetničku izložbu u Beogradu. Njene likovne kritike publikovala je 2009. Umetnička galerija „Nadežda Petrović“ u Čačku, koja organizuje Memorijal Nadežde Petrović i čuva njenih 11 slika, a svoj pedesetogodišnji jubilej proslavila je antologijskim pregledom iz Narodnog muzeja, pod nazivom „Srpsko slikarstvo Nadeždinog doba (1873-1915)“.

* O privatnom životu Nadežde Petrović malo se zna – opisuju je kao „obrazovanu, intelektualno radoznalu, nezavisnu ženu, koja se nije udavala i koju su mnogi savremenici više znali po društvenom i humanitarnom nego po umetničkom radu“. Ipak, da li se može reći da je bila klasičan borac za ženska prava?

– Mile Pavlović Krpa je, na svečanoj akademiji u Kolarčevoj zadužbini 1. juna 1935, povodom prenosa posmrtnih ostataka Nadežde Petrović, posle isticanja i pohvale njenih sveukupnih osobina, izgovorio i ovo: „Teško da se kod drugih naroda može pojaviti tip ovakve ličnosti“. Nadeždu su savremenici znali kao rodonačelnicu moderne u Srbiji, ali isto tako i kao borca za oslobađanje umetnosti, žena, emocija i potlačenih naroda. Bila je humanista koji se bori za napredak čovečanstva i umetnošću i životom. Raskinula je veridbu pre odlaska na studije, a njena poslednja ljubav bio je vojni lekar dr Ruvidić, čiji se portret nalazi na izložbi. Nije bila feministkinja u današnjem smislu te reči, ali je na svoj način davala svetao primer ženama. Koliko je i u tome prednjačila svedoči fotografija iz 1906, sa sastanka umetnika u Sofiji, na kojoj je ona jedina žena među tridesetak muških umetnika i novinara iz Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Srbije.

* Da li se i zbog čega tokom proteklih 100 godina kod nas promenio odnos umetnika prema angažmanu u odnosu na Nadeždu Petrović i njenu generaciju?

– Sve se promenilo, a samim tim i odnos pojedinih umetnika i stručnjaka prema izvanrednim umetnicima i herojima koji su branili otadžbinu. Zašto se to desilo, trebalo bi da odgovore psiholozi, sociolozi i ostali stručnjaci, najmanje istoričari umetnosti. Ipak, svi dobro znaju čime nas je Nadežda zadužila. Članice Kola srpskih sestara ne zaboravljaju jednu od svojih osnivača i prvog sekretara. Poštuju je zbog svega što je uradila. Društvo srpskih umetnika Lada Nadeždu po umetnosti svrstava u svoje svevremenike i besmrtnike. Najugledniji istoričari i teoretičari umetnosti potvrdili su da je ona korifej svoga doba. Miodrag B. Protić je njenu sliku, kao znamenje epohe, reprodukovao na koricama svoje knjige Srpsko slikarstvo 20. veka. Što se mene tiče, divim se umetnicima koji su i u najtežim uslovima stvarali. Ostavili su za sobom dela koja nas usmeravaju i ka njihovoj ljudskosti. Tako se i Nadežde sećamo preko njene umetnosti, a ne suprotno. Bez njenih slika ne mogu da se predstave vrhovi umetnosti u Srbiji.

* Šta je njena poruka danas?

– Završiću Nadeždinom čisto umetničkim zaključkom, koji se odnosi i na ostale sfere života i rada, a koji glasi: „Umetnici moraju biti veliki učitelji ne samo svog no sviju naroda, ne samo svog no sviju stoleća, plemenitost njihova mora biti bezgranična onako kao što je priroda bezgranična u bogatstvu i uzvišenosti; „slikarevi“ pogledi moraju biti široki, širih prostranijih granica no što je njegova paleta i rad u koji unosi svoju sliku“… „Uzaludno trošenje svoje unutarnje snage i energije u besprekidnim ličnim borbama i donelo nam je zastoj ne samo u umetnosti već u svima pravcima još mlade dobro nerazvijene kulture. Ovaj zastoj još se oseća svuda, iz njega mi nećemo skoro izaći radeći i dalje ovako, nehato i nemarljivo“.



Kralj darodavac

– Sigurno da nije slučajno kralj Aleksandar Prvi Karađorđević poklonio Nadeždinu sliku Narodnom muzeju. On je znao da oda počast umetniku i dobrovoljnoj bolničarki u oba balkanska rata i Prvom svetskom ratu. Nema sumnje da je ovaj jugoslovenski vladar bio skroman čovek, koji se ne hvali svojim poklonima. Na osnovu dokumenata pouzdano znamo da je sa Prolećnih izložbi od 1932. do 1934, otkupio pedeset i dva eksponata, od kojih je Narodnom muzeju darovao osamnaest. Knez Pavle je ovako plemenit gest svog stradalog brata od strica nečasno prisvojio 1935. i na sva zvona objavljivao kao svoj pionirski poduhvat, a to olako prihvatili i medijski promovisali pojedini stručnjaci. Tek osnovani Muzej savremene umetnosti 1928. dobio je na poklon pedeset četiri slike, od kojih dve od srpskog vladara, sedam od njegove supruge, a samo dve od kneza Pavla. Mislim da i ovaj podatak sve kaže – ukazuje Ljubica Miljković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari