Pristojna beseda, dame i gospodo, uvek podrazumeva – pored zahvalnosti za dobijeno priznanje – i pokušaj iznova da se drugačije rasvetli delo velikana čije ime nagrada nosi. Ali, šta reći o Lazi Lazareviću, a da to ne bude još jedan kompilatorski „dežavi“? Besedničku rabotu dodatno otežava i činjenica da laureat ne može da se vadi na opšte mesto „pisanja iz duše“; kada je reč o rodonačelniku srpske psihološke pripovetke, ova sintagma postaje ofucanija od bolesničkih pidžama po mentalnim institucijama.

Čovekov „ratio“ ostaje velika nepoznanica, dragi moji, a svaki ozbiljan filozof ili psihijatar još od Sokratovog „daimoniona“ i Frojdovog „superega“ – reći će vam da smo tek zakoračili na „terra incognita“ ljudskog uma. Što se srpske književnosti tiče, taj prvi korak – zaglavljivanje noge između vrata i dovratka, sledeći Balzakovo uputstvo da „ako u društvo ne uđeš tiho poput kuge, onda moraš da uletiš s treskom, kao đule“ – načinio je upravo pisac o kome večeras govorim.

Pre Džemsa Džojsa, a uz bok Dostojevskom, Laza Lazarević je postavio temelje pripovedanja u kome su unutrašnji lomovi junaka važniji od spoljašnje „mnogo buke ni oko čega“ i gde i deskripcija – koja je vrlo često najpre stav, pa tek onda opis – i zaplet jesu samo nužna pomoć u rešavanju zagonetke zvane ljudska psiha. Dovoljan razlog da se i danas lome koplja oko značaja ovog pisca; od ponekad i preteranog veličanja – saglasnog popularnosti u svom vremenu, do, u jednom trenutku, realne mogućnosti da – pored Bore Stankovića, Isidore Sekulić i Disa – i Laza Lazarević postane još jedna od nevinih žrtava bahatih kritičarskih vivisekcija.

Pravnik, lekar, pisac… I prevodilac, naravno. Laza Lazarević uči ruski jezik da bi mogao da razume Černiševskog, usput prevodeći članke Čarlsa Darvina i Majkla Faradeja. Ali, u kakvom vremenu živi Laza Lazarević, kada to isto vreme i samo žudi da sazna o čemu se radi, iz knjige pod naslovom „Šta da se radi“? „Osamdesete godine devetnaestog veka ostaće u istoriji napisane kao razdoblje vladalačke samovolje i policijskog nasilja; jedna u krvi ugušena buna i jedan, protivno nacionalnim interesima vođen i nesrećno izgubljen rat, jesu najpoznatiji, ali ne i jedini tragični događaji toga doba“ – tvrdi Predrag Protić; da nema jasne naznake perioda na koji se ova konstatacija odnosi, bio bih ubeđen da se govori o devedesetim godinama dvadesetog veka. Vreme u kome će moja generacija – zahvaljujući suludim ratovima – biti srećna ako ostane i bukvalno promašena; ali i vreme zbog koga se i u kome se mora pisati. Tu književnost prestaje da bude lepa i postaje istinita; ovde ljudska i umetnička istina nikada nisu bile bliže jedna drugoj, jer su od one istorijske – uvek spremne na podavanje svakoj džukeli sa ognjem i mačem – odavno digle ruke. Ne samo zato da bi se dokazala prosta cikličnost istorije i floskula da ono što je prvi put bilo tragedija, već sledećim ponavljanjem postaje farsa; ništa nije gotovo sve dok i sama farsa ne postane svesna svog tragičnog izvorišta.

Savremenici tvrde da je Laza omašio vreme svoje smrti za samo frtalj sata; ženi je rekao „putovaćemo u osam i po“, a kad je ispustio dušu, bilo je tačno petnaest do devet. Ova sažeta „hronika najavljene smrti“ – da parafraziram Markesa – u ovom slučaju daje posebno značenje terminu „akademskih petnaest minuta“. Jer, Laza jeste akademik, ali i nemački tačan sanitetski pukovnik srpske vojske za koga patriotizam nije samo embrouzbirsovsko „poslednje pribežište hulja“, već istinska ljubav prema domovini. Život i delo Laze Lazarevića jeste proročki spoj koji nagoveštava plejadu tragičnih ratnika-pesnika, u povesti koja tek nailazi: Bojić, Uskoković, Dis…

A kada smo već kod istorije – koja više liči na pobedničkom rukom nafrakanu kurtizanu, nego na učiteljicu bilo čiju i bilo čega – red je da i ja udelim prilog destrukciji zvaničnih verzija: priča „Kraj revolucije“ jeste smeštena u vreme velikog francuskog prevrata, posle koga više ništa neće biti isto. Dvadesetak hiljada pročitanih strana o ovom krvavom fenomenu neizostavno povlači još paralela između života Laze Lazarevića i „pacijenata“ Velike revolucije, a za koje u ovoj priči nije bilo mesta: najpre sa Nikolom Šamforom i njegovom rečenicom da „najveća remek-dela izlaze iz tavanskih sobičaka“, zatim i sa Andreom Šenijeom, čiji je značaj za francusku književnost mnogo veći od nevelikog opusa koji je pesnik ostavio za sobom. Tu je i Žan-Pol Mara – naučnik, lekar, veterinar, publicista, a tu su i sličnosti sa Vernjoom i njegovom najpoznatijom sentencom – „Revolucija je kao Saturn, ona proždire svoju decu“ – i sa slikarom Davidom koji će od najvatrenijeg revolucionara postati zakleti monarhista.

U svojoj radnoj sobi, sa samo devet dovršenih i osam pripovedaka koje nisu doživele svoj kraj, okrenut tradicionalizmu kao otporu „novom čoveku“ – posle naglog zaokreta od sledbenika ideja Svetozara Markovića i Černiševskog ka zagovorniku patrijarhalnih vrednosti – Laza Lazarević svojim životom sve ove likove volšebno spaja u jednu veliku i blistavu tačku susretanja drugačijih svetova: u neprolazno delo velikog lekara i sjajnog pripovedača.

(beseda na dodeli Nagrade „Laza Lazarević“ za 2012. godinu)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari