Lepota čudnog osećaja

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

 Odličan prevod sa turskog jezika potpisuje Mirjana Marinković. Reklo bi se ništa neobično s obzirom na to da često na ovim stranama s mnogo razloga hvalimo i prevode Mirjane Marinković (Nedim Gursel „Alahove kćeri“, na primer), ali i ostala izdanja Geopoetike i njihove prevode budući da ova izdavačka kuća od samog početka predstavlja nove autore i ovdašnjoj, na trenutke ovdeć zatvorenoj u sebe, čitalačkoj publici otvara nove obzore književnog stvaranja. Tako smo otkrili Miju Kota, Paulinu Šizijane, Rafaela Arguljola. O skandinavskim autorima ili o japanskom megastaru Haruki Murakamiju da se i ne govori.

Retko se, međutim, događa da poznato književno ime pohvali neki prevod. Upravo to je uradio Miljenko Jergović u postu na svom blogu koji je objavio na portalu zagrebačkog Jutarnjeg lista. Jergović je oduševljen upravo delom Orhana Pamuka.

„Roman naslova 'Kafamda Bir Tuhaflik' autora Orhana Pamuka u Istanbulu je objavljen 9. prosinca 2014. Usporedo s pripremom za tisak, rukopis je na srpski jezik prevodila Mirjana Marinković, po narudžbi beogradske Geopoetike, stalnoga Pamukovog izdavača. Krajem svibnja prijevod je objavljen pod naslovom 'Čudan osećaj u meni'. To je prvi prijevod u svijetu nove knjige Orhana Pamuka. Prevoditeljica je svoj posao i kreaciju izvela na uzoran način. NJene rečenice lijepe su i tačne, pomno stilizirane u duhu naših jezika, a vjerne Pamukovom stilu. Leksik je izraženo okcidentaliziran, izbjegnuti su turcizmi, čak i oni koji su suživljeni i stopljeni sa srpskim (i hrvatskim) jezikom, pa je tako efendija (uglavnom) postao gospodin, a dženaza je (dosljedno) sahrana. Ali kako je i to učinjeno sa znanjem, mjerom i prevoditeljičinim književnim darom, ovom čitatelju nije zasmetalo, premda mu je bliži pristup dvoje velikih Pamukovih hrvatskih prevoditelja, Ekrema Čauševića i Marte Andrić, koji turcizmima pristupaju s nekom bosanskom mjerom i sa sviješću o višestoljetnoj integraciji islama i turskoga jezika unutar hrvatske kulture. (Uzgred, nije vjerojatno da će se uskoro – u sljedećih godinu ili dvije – pojaviti hrvatski prijevod Pamukova romana. Razlog je dvojak: nitko u Hrvatskoj, osim Frakture, nije u stanju prirediti i objaviti ovako zahtjevnu knjigu; raniji Pamukov hrvatski izdavač nekorektno se ponio prema Ekremu Čauševiću i Marti Andrić, i ne može se očekivati da bi se ijedno od njih dvoje poduhvatio ovakvog posla.)“, piše Jergović.

Na ovom mestu ćemo dozvoliti sebi da budemo pristrasni i nedvosmisleno reći da su reči Miljenka Jergovića istinite. Zamolili smo prevoditeljku Mirjanu Marinković za reakciju na tekst Miljenka Jergovića.

– Istina je da dela Orhana Pamuka prevodim već nekoliko godina. Prevela sam šest njegovih knjiga. Onda polako ulazite u zbivanja, situacije i likove za koje se emotivno vezujete i srodite se s njima. Ušla sam u emociju romana i pokušala da je prenesem. Drago mi je da sam u tome i uspela, a posebno mi je drago kada neko pohvali prevodioca i njegov mukotrpni rad. To se nažalost gotovo uvek zaboravi, pogotovu kada je reč o jeziku i kulturi koji su toliko različiti od naše i kada prevodilac duh tog jezika i kulture mora verno da prenese čitaocima“, kaže za danas Mirjana Marinković.

Miljenko Jergović piše između ostalog i ovo: „'Čudan osećaj u meni' nesumnjivi je vrhunac pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka. Najbolji i najveći njegov roman. Nije čest slučaj – zapravo to se nikad ili skoro nikad još nije dogodilo – da pisac nakon dobivanja Nobelove nagrade piše svoje najbolje romane. Obično je to nagrada za kraj, za grob, slavu i lijepu mirovinu. Tko je nagrađen, taj prestaje pisati ili piše memoare, vrši konačno pospremanje kuće, pospremanje groba. Pamuku se dogodilo nešto drugo: stekao je samopouzdanje – kojeg mu, istina, nije ni ranije nedostajalo – i napisao „Čudan osećaj u meni“, svoju najljepšu knjigu o Istanbulu. Kulturni je, a pomalo i životni događaj ljeta 2015. Naravno, za ovog čitatelja. Da u njemu, čitatelju, ima dobrote, sad bi se, po ovoj vrućini, otputio u Beograd, napunio bi prtljažnik primjercima Pamukova romana, i vratio se u Zagreb, da knjigu dijeli i poklanja onima koji će je znati pročitati. Ali nema u njemu dobrote, a ni vjere u pismenost ljudi među kojima živi. Nema, nažalost, takvih ni za pun gepek knjiga. A oni koji jesu pismeni, sami će u Beograd po knjigu. U Beograd ili u Superknjižaru, gdje će „Čudan osećaj u meni“ sigurno stići.

Pročitanom romanu mjesto je negdje uz Andrićeve i Kadareove romane. To je Pamukovo stvarno društvo, njegova istinska književna domovina. Uz bosanskog (srpskog i jugoslavenskog), te uz albanskog pisca nalazi svoj prostor, široko polje razumijevanja i pripadanja, i ovaj veličanstveni Turčin. Zajednicu ne čine slava ni nagrade. Ne čini je ni jezik. Pa čak ni suvremeništvo. Zajednica je u priči koja može biti takva da u čašu boze stane čovječanstvo.“