Drugu polovinu ovogodišnjeg Internacionalnog festivala alternativnog i novog teatra, najmarkantnije su obeležile dve predstave, jedna u takmičarskom, druga u pratećem, programu bez nagrađivanja. Prva svojim sredstvima izraza, druga – svojim izvođačima.


„Sve je to pogrešno“, belgijska je koprodukcija pozorišta Imovina i trupe Lajka (Ontroerend Goed & Laika), u režiji Aleksandera Defrinta, prema tekstu Kobe Rajkvart, osamnaestogodišnjakinje koja, uz asistenciju, od sebe malo starijeg, Zeka Heča, na devet crnih ploča, koje će kasnije formirati tablu dvostruko veću od uobičajene školske table, tokom tih sat vremena trajanja ovog performansa, belom kredom ispisuje reči, sintagme i proste rečenice, dok ne ispiše čitavu površinu, brišući zatim ponešto i nanovo dopisujući, a zakrivljenim linijama spajajući udaljene reči na toj mapi parola u nove nizove značenja.

Koba započinje zapisom osnovnih informacija o sebi: devojka, mlada, 18, Belgijanka? suvonjava, ne anoreksična, introvertna, samohrana mama, bez mnnogo novca…, da bi se taj skup ličnih termina postepeno širio na opšte pojmove kao što su: globalno zagrevanje, finansijska kriza, kapitalizam, diktatura, tortura, bogovi, genocid, dečja pornografija, silovanje, terorizam, advertajzing, profit, pohlepa, korupcija, greh, homofobija… te da ta psihološko-fizionomska karta jednog tek dostignutog personalnog punoletstva postane i mapa kobne nezrelosti sveta u kojem živi to juvenilno biće, zajedno sa nama, njegovom publikom i saučesnicima.

Dolazi zatim trenutak da pojedine reči, ispisane kredom, na ovoj tabli zamene teška olovna slova, kao nekakvi spomenici nad mrtvim glasovima i parolama. A onda, čitava ta devetodelna tabla, u potpunoj tišini, počinje sa poda da se uspravlja pred nama sve dok ne zauzme vertikalni položaj; olovna slova s nje padaju pretvarajući dobar deo natpisa u brljotine, pri tom dižući, u polumraku, belu prašinu krede.

I zastava je dignuta, tvrda kao Zid plača, tamna kao noć. Ona ne može da se vijori na vetru. Drvena zastava mrklog neba na kojem su ucrtana sazvežđa davno ugaslih reči koje još uvek, sasvim mitski, regulišu ovaj primitivni život na zemlji, koji se pravimo da ne primećujemo. Zastava koja ovu devojčicu-majku pod sobom podseća na to da su joj prethodnici ostavili i suviše stida u nasleđe.

Nemanja Mitić, Mihailo Riđevac, Dušan Lazić, Jelena Mišković, Igor Despotović, Anastasija Lizdek, Aleksandra Lizdek, Jovana Lazić, Đorđe Golubović, Barbara Milovanov, Miloš Mitić, Milan Radovanović i Nikola Kostić glume, pevaju i plešu u predstavi „Čarobno putovanje“, Republičkog udruženja Srbije za pomoć osobama sa autizmom, koju je režirao i za nju, prema motivima romana Žila Verna „Put oko sveta za 80 dana“, tekst napisao Đorđe Makarević.

Najpre, veoma je lepo da u ovom pozorišnom projektu inkluzije autističnih osoba, na sceni nije baš lako uvideti kojih je šestoro među trinaestoro učesnika, autistično, kako nas obaveštava program festivala. Dakle, inkluzija je tu u potpunosti uspela.

Dikcija je kod svih bila izvanredno prirodna, bez ijednog afektivnog tona koji je gotovo neizostavan u amaterskim predstavama, a sve češći i bujniji i u profesionalnim našim pozorištima.

Nemanja Mitić, u glavnoj ulozi ovog komada, kao Gospodin Mitić, harizmatična je glumačka pojava, i bilo bi šteta da ga ne gledamo u novim predstavama, ovog ili nekog drugog pozorišnog poduhvata, a Mihailo Riđevac, u ulozi Sluge Lakija, žovijalno brzo izgovarajući rečenice, dodavao im je, šapatom, jedan oneobičavajući komentar o svojoj ulozi, i taj komički V-effekt, izazivao je salve okrepljujućeg smeha u gledalištu. Tako slatko, na Infantu, i ne samo na Infantu, odavno se nije smejalo.

Videli smo, dakle, osobe sa autizmom, kao neuobičajene glumce, kako igraju u jednoj uobičajenoj pozorišnoj predstavi, svojim je ljudskim osobenostima tu i tamo oneobičavajući. Ono što bi nadalje sa ovim ljudima trebalo da vidimo u pozorištu jesu neuobičajene predstave koje će nastajati ne iz njihove imitacije života ljudi i postupaka glumaca koji nisu autistični, nego upravo iz sveta koji je obeležen autizmom – dakle, da vidimo nešto istinski drugo, i da osetimo „drugačiji način posmatranja događaja i odnosa“, kako, inače, o pozorištu govori, već četrdeset godina jedan od najoriginalnijih, ako ne i najoriginalniji, reditelj, Bob Vilson.

Podsećam da je Vilson svoj umetnički rad započeo upravo sa autističnim dečakom a da su njegove najznačajnije predstave – pozorište sa autizmom.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari