Ciklus svojih ovogodišnjih dramskih produkcija Grad teatar završava jednim od najizvođenijih dela Henrika Ibzena na svetskim scenama, dramom „Aveti“ u režiji Andreja Nosova, koju ćemo premijerno vidjeti sutra, u 22 sata, na Svetom Stefanu. U glumačkoj ekipi su: Mirjana Karanović, Branko Cvejić, Slobodan Beštić, Milan Marić i Jovana Gavrilović, scenografiju potpisuje Mirna Ler, kostime Lejla Hodžić, a koreografiju Nikola Tomašević.

Po rečima reditelja Andreja Nosova, pored toga što su „Aveti“ za njega jedna od boljih Ibzenovih drama, postoje dve stvari koje nas danas vezuju za tu priču:

 

– Jedno je sudbina naše elite, odnosno sudbina građanskog društva i onih koji donose odluke, taj, nazvao bih ga licemerni život u kome preko dana propagirate jedno, a noću živite drugo, i kako zapravo živjeti sa tom nemogućnošću da se nosite sa istinom i sopstvenim uverenjima. Druga strana je pitanje prošlosti – „Aveti“ su svakako komad koji na ličnom nivou preispituje individualni odnos prema sopstvenoj i prošlosti naših porodica, poreklo, ono što bi mogli nazvati našim identitetom, a s druge strane, nešto što je društvena vrednost. Zato mislim da je ovaj komad aktuelan. Videli smo pre mesec dana da je pitanje prošlosti još uvek otvoreno za sve zemlje u regionu, i da od ličnog pristupa prošlosti, koji mi se čini da je vrlo važan, a samim tim je i politički bitan, zavisi proces koji nazivamo suočavanje sa prošlošću. Bez suštinske iskrenosti svih strana, i bez otvorenosti, to pitanje prošlosti neće biti moguće rešiti – istakao je Nosov.

Mirjana Karanović, koju ćemo vidjeti kao Helen Alving, kaže da je reč o komplikovanoj ulozi, koja joj je zadavala dosta problema, jer je njena priroda potpuno drugačija od karaktera gospođe Alving.

– Zato što u mom životu nema neraščišćenih stvari iz prošlosti, i nemam te vrste tajni koje me životno određuju. Trebalo mi je vremena da shvatim zašto ljudi žive s velikom tajnom čitavog života, i nose to kao nekakav ogroman teret koji posle skupo košta, ne samo njih, nego i ljude u njihovoj okolini. Kada nešto odlučimo da sakrijemo, kada mislimo da to možemo da „gurnemo pod tepih“, to je u prvom trenutku odlično rešenje, i onda se ponašamo kao deca koja dlanovima zatvore oči i kažu ne vidiš me, nema me. Ali, taj problem ne nestaje, on je uvek tu, i onda ta trulež povremeno ispliva na površinu. Ima u nama nešto crvotočno, i to su te aveti u nama. Ali, aveti u i svuda oko nas, na celom ovom prostoru, jer nismo u stanju da razrešimo pitanja prošlosti.

Branko Cvejić, koji u Ibzenovoj priči igra Jakova Engstranda, ističe da ovaj komad govori o hipokriziji, lažima, slabostima naših karaktera i morala…

– Svi, u stvari, stalno lažu. Često se laž upotrebljava da bi se lakše živelo, od najsitnijih laži, do onih najkrupnijih. Citiraću jednu repliku iz komada, za koju smatram da je vrlo bitna – „savest, to vam je ponekad vrlo nezgodna pričica“. Čeprkanje malo po savesti, traganje za nekim istinama, mislim da se time treba baviti. Na kraju krajeva, kada bi čovek mogao od početka da govori samo istinu, i o istini, to bi bilo fenomenalno. Nažalost, vidimo da nema takvog čoveka, da ne postoji – smatra Cvejić.

Po riječima Slobodana Beštića, Pastora Mandersa u ovoj predstavi, postavlja se pitanje kako rastumačiti komad koji jeste poznat i jako važan u istoriji drame, koji ima i dramaturških problema:

– Mi smo se trudili da te probleme riješimo kroz motivaciju likova. Nismo, dakle, pravili predstavu koja će nasilno da osavremenjuje temu, nego smo je radili iznutra, psihološki, i meni je to bilo najteže. Kao i Mirjana Karanović, i ja igram lik koji je meni lično potpuno suprotan, i zastupam neke ideje koje su mi strane – Pastor zastupa jednu građansku ideologiju koja je red, rad i disciplina. Sve mora da bude čisto, sređeno, jasno, a sve što je problem, o tome mora da se ćuti. On kaže: „nije umesno svakome pričati šta čovek čita i ili o čemu misli između četiri zida“. I on se kroz čitav komad zapravo bori da se te tajne sakriju, da bi se održala ta spoljna slika finog društva, i dobrih, lepih odnosa. Tema muško-ženskih odnosa takođe je jako prisutna – šta žena može, šta žena ne sme da radi… Ne znam koliko je to danas aktuelno na način na koji je to Ibzen napisao, mislim da nije, ali ono što je glavna tema cele ove priče jeste taj mrak koji mi godinama, potiskujući određene činjenice i istine, živimo. U ovom slučaju radi se o porodičnoj drami, ne o političkoj ili socijalnoj, i tome kako na ličnom planu mi sebe, zapravo, uništimo. Svi ti likovi koje vidimo jesu aveti, leševi koji pokušavaju da se iščupaju iz prošlosti, a ne mogu – istakao je Beštić.

Za Milana Marića, koji u ovoj podeli igra Osvalda Alvinga, najzanimljivije i najinspirativnije pitanje koje postavlja ova predstava je pitanje hrabrosti:

– To je ona vrsta hrabrosti koja se svodi na življenje sopstvenog života, na odnos prema životu, jer smo nekako tu najviše slabi i neiskreni, i zato valjda u životu najviše sebe i lažemo, ne druge. Onda se ta laž gomila, gomila i krije, i „Aveti“ po meni pokušavaju da odgovore da li te stvari koje smo sakrili ostanu tu, „ispod“, ili izlaze napolje i onda imaju konkretne posledice i žrtve.

Kostimografkinja Lejla Hodžić iz Sarajeva takođe je istakla zadovoljstvo zbog rada na jednoj ovakvoj predstavi:

– Izuzetno mi je drago što sam dio ove ekipe, kao i mojoj koleginici, scenografkinji Mirni Ler. Cijeli taj proces rada na predstavi donio nam je izuzetna iskustva. Ako je riječ o vizuelnom djelu, scenografija i kostim su savremeni i jako svedeni, u skladu sa likovima – djeluju naizgled jako jednostavno, a uopšte nije tako.

Predstava „Aveti“ nastala je u koprodukciji Grad teatra, Festivala MESS iz Sarajeva i beogradskog Hartefakta, i u saradnji sa Bitef teatrom iz Beograda. Reprize su zakazane su za 7, 8, i 9. avgust na istoj sceni.



 

Spremnost na gaženje drugih

Jovana Gavrilović igra Reginu Engstrand

– Milan Marić i ja smo predstavnici mlađe generacije, i možda najbolje možemo da se „konektujemo“ sa ovom Ibzenovom pričom i savremenim dešavanjima, jer su mladi ljudi žrtve grehova iz prošlosti, tako da bih kao citat iz svojih replika izdvojila samo jedan: „odmah, gospođo“. Jer, bez šale, mislim da sam se ozbiljno zamislila nad tim, pošto je to jedna količina slepe poslušnosti u surovom svetu u kome danas živimo, koja te jedino preporučuje, i daje neku perspektivu za dalje. Verujem da je to najtačnija „konekcija“ ovog komada sa sadašnjim vremenom, ta spremnost na gaženje drugih, samo za nekakav lični napredak koji nam, u stvari, ništa ne donosi u životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari