Gde god da ste bili i šta god da ste činili u četvrtak uveče, ako već niste gledali direktan televizijski prenos iz Elbasana, fudbalske utakmice između reprezentacija Albanije i Srbije, svakako ste se bolje proveli negoli onaj ko ovo piše, budući da je veče proćerdao nizašta u Beogradskom dramskom pozorištu, na premijeri predstave „Poziv na pogubljenje“, prema romanu Vladimira Nabokova, u dramatizaciji Aleksandra Červinskog – kako to samo gordo zvuči! – a u režiji Bobana Skerlića.

Bio je to nepatvoreni poziv i odziv na pogubljenje značaja pozorišta i značenja drame – jedno skoro pa dvosatno klanje zajedničkog vremena totalnom tupošću; ništa i ništavilo koje se šepure, krevelje, kmeče, cmaču, cokću i cakću, iz praznog u prazno. Utisak oduran. Kao kad dobar vic priča neko ko ne ume da priča viceve. Srećom, u publici se našla i Danica Drašković pa je u jednom trenutku, kad se sa scene začulo: „Plače mi se!“, imao ko da iz publike smelo odgovori: „I meni se plače!“ To je bio jedini momenat duhovitosti i jedini momenat istine u četvrtak uveče u Beogradskom dramskom pozorištu.

Reditelj je, dakle, dao sve od sebe da obesmisli svaki smisao založen u odličnom Nabokovljevom romanu i, ne tako veštoj i visprenoj, dramatizaciji Červinskog – da svaku istinsku emociju tog beletrističkog dela izvrne u jedan te isti neuspeli geg, a kafkijansku atmosferu romana rastereti u vodicama skupo plaćenog šalabajzeraja.

Kostimografkinja Jelena Stokuća obukla je glumce kao štrumpfove i štrupfete (kao pertle i konfete!), da sve vrišti od boja i bagri, a neka skalamerija scenografa Nenada Paranosića, koja može da bude sve i ništa, isprečila se u pozadini kao od nemara dekoratera i drskosti binskih radnika.

Kakvo je i koliko neumeće i neznanje utkano u svaku poru ove štavljene kože od predstave i pozorišta, koji bi hteli da od jedne teške teme o duhu totalitarizma i neslobodi naprave cirkus, a misle da cirkus nije ništa drugo ni bolje od rijaliti televizijskih programa, te da su (b)estradne polovne zvezde koje u njima učestvuju sami pelivani, klovnovi, umetnici u gladovanju i akrobate na trapezu – za šta se čovek sprema od najranije mladosti mukotrpno – najbolje će ispričati sledeći opis i predlog:

Ova bi se predstava, naime, mogla igrati u bilo kojoj od postojećih scenografija bilo koje predstave koja je danas na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta, a da to bude prikladnije i bolje nego što joj je to u takozvanom sopstvenom dekoru. Predlažem, recimo, dekor iz predstave Egona Savina „Palilulski roman“. Osim toga, kad bi se glumci i glumice, Ivan Tomić, Miloš Milić, Milan Čučilović, Milorad Damjanović, Slobodan Ninković, LJubinka Klarić, Sandra Bugarski, Aleksandra Alač, Dejan Matić, Dragoslav Ilić, Milica Milša, Bora Nenić, Lako Nikolić, Slađana Vlajović, Ivana Nikolić i Milica Gojković preobukli u kostime iz bilo koje druge postojeće predstave u istom ovom pozorištu, bila bi to neuporediva dobrobit za „Poziv na pogubljenje“, jer bi, sa skidanjem štrumpfovske odeće, glumci sa sebe skinuli i štrumpfovske manire govora i ponašanja.

Ja sam, dakako, spreman da ovo dokažem na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, i pozivam direktora mu, Slobodana Ćustića, da mi dopusti da upriličim tu javnu pokaznu vežbu, kako bi publika mogla da uvidi da je puka nasumičnost genijalan reditelj naspram uobraženosti i prepotentnosti. Čekam odgovor na poziv.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari