Dramaturgija Elfride Jelinek elementarna je nepogoda, katastrofa u jeziku koji se odomaćio na scenama pozorišnih institucija, pripitomivši se u uspavanku sa nešto malo ili malo više dobro vaspitanih buke i besa, posle kojih se publika vraća poretku iz kojeg je i došla, kao krdo uglednih zombija.

Samo bolest, teška, smrtna, epidemijska, može spasiti čovečanstvo iz njegovog ustajalog zdravlja koje se pretvorilo u brigu za što udobniji boravak u usmrćenoj egzistenciji i što vitaminozniju ishranu tela koje je izgubilo doživljaj, a postalo događaj. To je smisao ove dramaturgije kao diverzije, kao sabotaže, kao elementarne subverzije u poretku društva kapitala i njegovog dvojnika na pozorišnoj sceni, dramaturgije koja „nikom ne da mira“, kako za nju veli Sibil Berg, dramaturgije koja sve postojeće kritikuje bespoštedno kao zlo koje parazitira i u navikama brige, u ljudskim pravima, u obrazovnim sistemima, u zdravstvenim savetima, u psihološkim savetovalištima, u ekspertizama i ekspertima, u teoriji i pojmovnicima, u berzanskim mešetarima i pozorišnim umetnicima i pesnicima, u jednom sistemu u kojem su ljudi suvišni, i suviše suvišni!

Stoga, Elfride Jelinek kaže: “Likovi se na sceni mogu predstaviti samo kao zombiji, ili kao nosioci neke ideologije ili onoga što ona označava, ali ne i kao sasvim celovite osobe pune radosti ili tuge i ostalog đubreta; to je nestalo, jednom zauvek.”

Ljudi su svoje doživljaje prodali, skupo ili jeftino, da bi postali događaj. I sve im je događaj. Oni uče i nastoje da se događaju, a ne da doživljavaju – da život pretvore u što skupoceniji eksponat ili fosil događaja, a ne da žive i da se bore. I seks im je događaj, umesto doživljaja. I mašta im je događaj, umesto doživljaja. Nema neposrednosti, nema spontanosti, nema autentičnosti.

Dramski jezik Elfride Jelinek novi je jezik, drukčiji jezik koji se put autentičnosti probija kroz gomile jezičkog đubreta što sve oko sebe pretvaraju u zombije. Taj jezik je udes. Njegove dramske slike nisu metafore. Metafora je podlost u pozorištu, pripitomljivanje potencijalnog bunta – sentimentalizovanje ili persifliranje doživljaja. Te dramske slike su havarija u postojećem svetu. One zaustavljaju tu mašineriju obezdoživljavanja i kvare je kao što se sabotažom kvari mehanizam fabričke trake. To je Elfride, Elfride Jelinek.

I tako je od prvog njenog komada, o kojem je ovde reč. Nora Helmer, Ibzenova junakinja, otišla je od muža i dece, odbegla iz gnjile ćelije braka, čije metastaze ispunjavaju društvo, ali je i sama skrojena po meri lutkine kuće i koristi jezik koji se koristi u Lutkinoj kući. To je tragedija. Velika tragedija. To nije farsa, a još manje „tragična farsa“, kako žanrovski određuje svoju predstavu rediteljka Snežana Trišić. jer, tragična farsa nije ni farsa ni tragedija, nego upravo zombi-tragedija i zombi-farsa.

Bunt Elfride Jelinek, subverzija njenog pozorišta, istopila se na daskama Jugoslovenskog dramskog teatra u razbokorenoj persiflaži glumačke igre, tog parazita na strogoj dramaturgiji-kosmogoniji Elfride Jelinek, i, pride, u baštenski negovanoj, građanski ispoliranoj i mimetičko-metaforičnoj scenografiji Darka Nedeljkovića, u kojoj dominira jedan stub-falus kao metafora centralnog stuba društava, kao figura patrijarhata, a u pozorišnom komadu žene koja je proklela metafore! Persiflaža je svoje udobno mesto našla i u kostimografiji Maje Mirković, sa jarkim, drečećim bojama kostima i ekscentričnim frizurama, kao bau-bau kostimografija! Sve ono što Jelinekova nije, ovde smo videli na sceni, a ništa od onog što ona jeste.

Persiflaža je to ironije Elfride Jelinek, persiflaža njene kritike ideologije kapitala, persiflaža njene subverzivnosti, jedan kao-jelinekovski teatar, kobajagi-jelinekovština. Umesto razorne kritike svega postojećeg, jedna špinovana persiflaža kritike svega postojećeg. Jedan pravi blazirani beogradski pozorišni event.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari