Dosadašnji koncept Grada teatra da premijerno prikazuje samo svoje festivalske dramske produkcije ovog leta donekle je promenjen – na sceni Svetog Stefana izvedene su „Sluškinje“, drama francuskog klasika Žana Ženea, u režiji Stevana Bodrože, koja je u Budvu stigla kao produkcija agencije „PR Katarina Radivojević GLUMAC“ i Ustanove kulture „Vuk Karadžić“ iz Beograda.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Kler i Solanž, glavne junakinje Ženeove priče o čežnji da se bude neko drugi, o dubokim, potresnim fenomenima čovekove prirode, njegovom karakternom sistemu vrednosti koji je upravo i njegov najveći kavez i prokletstvo, igraju Marija Vicković i Katarina Radivojević, a lik Madam Lana Vučković.

Kako je izjavio Stevan Bodroža, to što je premijera organizovana upravo u Budvi nije slučajno:

– Predstava tek treba da „izađe“ u Beogradu, a ovde je imala proveru pred publikom koja je kroz dugogodišnje trajanje festivala Grad teatar, a to je skoro tri decenije, dobila vrstu edukacije – to je publika koja nije navikla na lake umetničke sadržaje, već na vrlo kompleksna dramska dela, na velike klasike, kakvo je i ovo delo Žana Ženea.

Objašnjavajući sam rad na predstavi, Bodroža je istakao da je u ovom slučaju proces bio obrnut:

– Nisam ja birao glumice, nego su one izabrale mene. Htele su da rade ovaj tekst i tragale su za rediteljem, a pošto i sam jako volim Ženea, imao sam zadovoljstvo da radimo zajedno.

Po rečima Marije Vicković, ona i Katarina Radivojević su tekst „Sluškinje“ odabrale još na kraju studija na FDU, a od tada ima skoro deset godina, pritom je ova drama bila i Katarinin diplomski rad:

– Žene je bio moj predlog, zato što je on jedan francuski klasik koga jako volim – išla sam u Filološku gimnaziju, čak sam na nekim frankofonskim danima u Mađarskoj igrala isti ovaj komad na francuskom jeziku, verovali ili ne, i tada sam se zaljubila u njega. On je težak, Žene je bio u zatvoru kada ga je pisao, a napisao ga je kao vrstu pobune protiv kasti, protiv hijerarhije moći među ljudima. Tekst je inspirisan istinitim događajem, sestrama koje su stalno radile preko radnog vremena, koje su gazde maltretirale, i iz te svoje velike muke izašle su tako što su ih ubile. Žene je toj priči dodao i svoj deo, a to je ta stalna želja u pojedinim ljudima da budu neko drugi. Zato je jedna od indikacija ovog teksta bila i ta da mogu da ga igraju i muškarci, i na raznim scenama u svetu dosta su ga igrali glumci. Prošle godine je, recimo, ovaj tekst igran na Brodveju, sa Kejt Blančet i Izabel Iper, a eto, posle nekih petnaest godina, „Sluškinje“ se opet igraju kod nas – kaže Marija Vicković.

Katarina Radivojević ističe da je njoj u ovoj predstavi najuzbudljiviji upravo sam pisac, i to što je drama „Sluškinje“ izuzetno teška:

– Imala sam veliku želju i uzbuđenje da je igramo, baš zato što smo svi prešli na neke lakše komade i na lakše sadržaje, i što prihvatamo tabloidizaciju svega što se dešava oko nas, pa i pozorišta. Zato sam htela da igramo klasiku, a dugo godina nisam uopšte ni igrala na srpskom jeziku, jer sam bila u inostranstvu. Druga stvar koja me je privukla ovoj temi jeste to što previše ljudi u današnjem svetu, i to je ono što povlači paralelu između Ženeove priče i nas danas, ima taj autoritarni karakter – onima koji su iznad njih ljudi se uglavnom dodvoravaju, iako ih istovremeno verovatno mrze i preziru, a one koji su ispod njih još dodatno ponižavaju. Eto, možda je to i neka moja lična poruka u ovom komadu – ne dodvoravati se! Nikada to nisam radila u životu, dosta sam zbog toga propatila, ali to mi je bila dodatna inicijativa da se baš pozabavim ovim tekstom. Predstava ima više slojeva, govori mnogo više o nekim našim ličnim mrakovima, kao i o zlostavljanju u porodici. Mi ovde vidimo uzajamno zlostavljanje dve sestre, Kler i Solanž, koje u tom svom zatvorenom svetu, zapravo, jedna drugu najviše demorališu, i nikako ne pomažu jedna drugoj da izađu iz toga mraka – ubijaju se lagano, što vidimo i na kraju ove priče.

S druge strane, mislim da sam ovom predstavom na neki način pokazala koliko mi je važno pozorište, pošto ne igram puno na sceni. Tu je i činjenica da je pozorište u nekom smislu potpuno potcenjeno, igrala sam u Americi i imala priliku da vidim da teatar i tamo u poslednje vreme nije više tako bitan kao nekada. Ali, meni je jako bitan za moj lični i glumački razvoj, zato sam i htela da napravimo ovu predstavu. To je i možda najveći razlog zašto sam odabrala Ženea – izuzetno teška uloga Solanž nije tipična za mene, gruba je, ružna je, ružna je iznutra, i bila mi je veliki izazov.

Agencija Katarine Radivojević

O Agenciji koja nosi njeno ime Katarina Radivojević izjavila je da su „Sluškinje“ prva predstava koja je izašla iz te produkcije, i da će ona i dalje postojati:

– Imam još neke projekte u planu, a danas morate da otvorite agenciju da biste mogli da radite, iako sama ta reč agencija meni zvuči suviše pretenciozno. Ja tu nisam sama, sa mnom je koproducent moja koleginica Marija Vicković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari