U filmu „Sajgon“ šef američke vojne policije u glavnom gradu Vijetnama krajem šezdesetih godina prošlog veka kaže našim junacima koji su se baš zaneli da otkriju serijskog ubicu prostitutki, „vas dvojica plovite morem govana i umesto da se držite broda vi zahvatite rukom i kažete, ‘E, ovo ovde govance… ono mi baš ide na živce. Ima nešto da uradim u vezi ovog govanceta'“. Nazovite me idealistom ali… nije li jedan od vrhunskih momenata čovečanstva kada pojedinac reši da dovede u red nešto što nije sam opoganio? To može biti nešto zaista sasvim malo, papirić bačen na ulicu, može biti veće, kao narečena ubistva sajgonskih prijateljica noći, može biti zaista veliko govance poput onog za koje je pre nedelju dana postavljen kamen temeljac dok je kiša zlokobno lila a policajaca bilo više od demonstranata…


Ipak, neke nečisti moguće je počistiti samo uz pomoć vremeplova. Pomalo sam sa strepnjom, dvadeset godina nakon prvog gledanja, posetio film „Polja smrti“ Rolanda Džofea, plašeći se da bi mogao biti jednostran, čak zagovarati neku vrstu intervencionizma. Daleko od toga. Priča o Kambodži priča je o pogrešnim skretanjima dvadesetog veka, od kolonijalizma preko hladnog rata pa nadalje. Postkenedijevska administracija nije u vijetnamski rat ušla olako, detaljno su oni računali koliko će to trajati, koliko će da košta, u novcu i životima, ali, kako Tolstoj u „Ratu i miru“ pronalazi, u nastupu ruskog fatalizma i verskog misticizma koji me duboko iritira ali koji se ponekad na terenu pokaže realan, nijedan vojskovođa, zapravo, nije zaslužan za ishod bitke i uspešan je onaj koji to shvati.

Da se vratimo u sadašnjost, verovatno je određeni broj ljudi, ne naučivši lekciju od pre pedeset godina, smatrao da će arapsko proleće biti dobro zezanje koje će se završiti isto tako brzo kao što je i počelo. Šta su mogli da nauče? Vijetkong, umesto da ih američko bombardovanje vrati u Vijetnam, stupa dublje u Kambodžu, povezuje se sa Crvenim Kmerima, naoružava ih i dodatno obučava, a Amerika, kojoj ni na kraj pameti nije da 1975. godine započne novi Vijetnamski rat, odlazi i ostavlja pripremljen teren za jedan od najvećih ideoloških genocida u istoriji sveta. Ovim putem smo, naravno, došli do pozicije srpskih desničara koji na pitanje o odgovornosti za migrantsku krizu lako pronalaze odgovor u američkim globalnim igrama, ne shvatajući da svako pojednostavljivanje vodi u žabokrečinu uma.

Sidni Šamberg, novinar i glavni junak „Polja smrti“, nakon što je sva šteta već načinjena, prilikom primanja nagrade za svoj rad, optužuje ljude koji vode njegovu zemlju da u svojim velikim planovima nisu mislili na ljude, na pojedince. On, međutim, ne nudi rešenje, osim pobune u okviru institucija i uzaludnog prenošenja činjenica. Od prve bombe bačene iz aviona u džunglu u blesavoj nameri da će pogoditi skrivenu vijetkongovsku bazu, Kambodža je osuđena na propast. Migrantska kriza, takođe, nema elegantno, prijatno rešenje i najviše koristi donosi vođama zemalja kroz koje se seobe dešavaju, dajući im priliku da zavode sopstvene glasače, oštrinom ili smeškanjem i glađenjem dečice po glavi, pri čemu ni jedno ni drugo ponašanje nije iskreno. Nije to neobično kada znamo da često imamo posla sa ljudima koji žive u trenutku, ne vraćajući se u prošlost kako bi promišljali o svom besmislu politike „Nulte godine“ Crvenih kmera, godine od koje sve počinje iz početka a sve staro prestaje da postoji. Naravno, pri tome posebno mislim na jednog lokalnog racionalnog kockara koji smatra da je život kao rulet i da prilikom svakog bacanja kuglice sve počinje od nule sa podjednakim šansama za crnu ili crvenu boju. Upravo takvo stanje svesti koren je zla i patnje pojedinaca, jer, život nisu žetoni i kockice već tepih nastanjen živim ljudima i ono što smo govorili ili radili pre dvadeset godina ostaje zapisano da bi nas zauvek proganjalo. I, on to, u dubini svog srca tamo, vrlo dobro zna.

***

Na otpacima jednog porušenog sistema ili ideje kako bi stvari valjalo da funkcionišu, uvek će se stvoriti novi, isto tako pogrešan ali trenutno neophodan. U filmu „Granica“ iz 1982. godine, nikad svedeniji i od glumačkih štaka prečišćeniji (što bi značilo da mu je bilo stalo oko priče koju predstavlja) Džek Nikolson igra agenta emigracione službe koji prihvata posao policajca na granici Meksika i SAD. Naš junak daleko je od idealiste i na prethodnom poslu privodio je ilegalce u dogovoru sa njihovim poslodavcima na taj način olakšavajući svakodnevicu svim uključenim stranama, ponajviše sebi. No, kada se nađe na samoj poroznoj granici uviđa da prelazak iz zamišljenog, nemogućeg sistema u mogući i ilegalni vodi u realnost lokalnih kriminalaca koji, u dogovoru sa predstavnicima vlasti, organizuju šverc ljudi, međusobno se bore za novac i moć, naravno, ne baveći se pojedincem koji bi da pređe tu nesrećnu granicu kako ne bi razmišljao o tome šta će sutra da jede. Još više, neophodan je tamo gde, navodno, ne žele da ga puste, neophodan je sistemu, jer beli Amerikanci ili beli stanovnici Evropske unije ne preferiraju da među sobom izaberu jedinke koje će prati sudove ili prenositi nameštaj. Zlikovci, zapravo, nesrećnicima i sistemu kojem će služiti čine uslugu, pa šta onda ako povremeno par desetina njih završi truleći u pustinji unutar napuštenog kombija. Kompromis je to ne mnogo drugačiji od ovog koji gledamo prethodnih meseci sa stanovnicima jedne jadne zemlje koji ljudima još jadnijim od njih naplaćuju vodu, hranu, prevoz, smeštaj pri čemu svi uključeni imaju kratkotrajnu, kompromitujuću korist, dok se, na državnom nivou sve distorzira u infantilno međunarodno takmičenje u saosećajnosti („mi smo se divno pokazali, za razliku od…“, „logično, mi smo uvek bili…“). Kako to u dramskim delima biva, naš junak iz „Granice“ pronađe jedno govance u moru izmeta koje želi da očisti što ga vodi u sukob sa svima i nesumnjivi poraz ili gubitak života dok je dugoročna korist takvog ponašanja sasvim upitna, za njega, sistem kome služi i jadnike kojima bi da pomogne. Ipak, mnogo je to ljudskije ponašanje od slikanja po parkovima i raspravljanja sa decom o svetskim fudbalskim zvezdama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari