Izložba pariske Filharmonije – „Mark Šagal: Pobedonosna muzika“ (otvorena oktobra prošle godine, traje do kraja januara) istražuje slikarevo scensko, dekorativno i arhitekturalno stvaralaštvo vezano za muziku uključujući i multimedijalnu instalaciju plafona opere Garnije koji je Šagal na predlog Andrea Malroa 1963. ponovo oslikao.

Na izložbi je sabrano dvesta sedamdeset dela (slike, crteži, kostimi, skulptura i keramika) ubrajajući i pomenutu instalaciju plafona opere Garnije i skup fotografija (uglavnom neobjavljenih) među kojima i ona koju je uradio slavni fotograf Izis u Šagalovom ateljeu 1960. godine.

Plafon opere Garnije

U prvoj sali emituje se film ne duži od 22 minuta, mada se u njoj može ostati satima. Na ekranu visokom pet i po metara promiču najmanji detalji plafona opere Garnije koje nije moguće sagledati ni zavaljen u fotelju, ni besomučno istežući vrat u tom prostoru. Reč je o pravom kovitlacu zadivljujućih slika koje su praćene muzikom dela četrnaest kompozitora koje je Šagal naročito voleo da sluša. Ovekovečio ih je na način kao što su oni ovekovečili istoriju muzike. Prostor plafona od 220 kvadratnih metara podeljen je u pet delova i svaki je različitog tonaliteta. Plava je posvećena Musorgskom („Boris Godunov“) i Mocartu („Čarobna frula“), zelena je za Vagnera („Tristan i Izolda“) i Berlioza („Romeo i Julija“), belu zaposedaju Ramo („Galantna Indija“) i Debisi („Peleas i Melisandra“), crvena je za Ravela („Dafne i Kloe“) i Stravinskog („Žar-ptica“), i najzad žuta je referenca Čajkovskog i Alfreda Adama i njihovih baleta „Labudovo jezero“ i „Žizela“. Istovremeno, brojne skice i pripremni crteži, dosad neviđeni, sklapaju deo po deo, rođenje i stvaranje ove kreacije i različite etape ovog impresivnog dvogodišnjeg rada. Najzad, izloženi su i brojni klišei fotografa Izisa koji predstavljaju rad umetnika između 1963. i 1964. Čuveni plafon opere prikazan je na posebnom dispozitivu, u visokoj definiciji, koji je Google Lab razvio u saradnji sa pariskom Operom.

Dekori i kostimi za opere

Posle ovog muzičkog „panteona“ koji predstavlja plafon opere Garnije, izložba sledi antihronološku liniju i nudi slikarevu brojnu i raznoliku saradnju sa svetom muzike, od poslednje do prve. Umetnik kreira dekore i kostime brojnih opera i baleta kao što su „Čarobna frula“ (1966/67, Njujork), „Dafne i Kloe“ (1958/59, Brisel i Pariz), „Žar-ptica“ (1945, Njujork) i „Aleko“ (1942, Meksiko). Zadovoljstvo koje pruža ova izložba otkrivanje je jednog drugačijeg Šagala od onoga kako je često prikazivan (slike rabina, violina, kuća, žena koje lete), i otkriva Šagala zanatliju (kostimi od kojih se neki još uvek koriste u Metropoliten operi) i istražuje tehniku, formu i različite materijale: slikanje na platnu, keramiku, kolaže…

– Pokazati umetnikovu smelost jedna je od namera ove izložbe – objašnjava Mikail Rudi, jedan od kustosa ove izložbe, zadužen za muziku – kako bi ljudi otkrili njegovu eksperimentalnu laboratoriju. Ima nešto od genija koji se zabavlja, igra na dečji način, bez cilja i ne misleći na rezultat.

Pobedonosna muzika

Šezdesetih godina posvećuje se realizaciji projekata se velikim dekoracijama. Kao gest pomirenja, on, Jevrejin koji je morao da pobegne iz okupirane Francuske u Njujork, radi veliki pano za frankfurtsko pozorište „Komedija del'arte“. U Njujorku 1966. realizuje dve beskrajna panoa za Linkoln centar – „Pobedonosna muzika“ i „Izvori“, po čemu su nazvane dve paralelne izložbe ove jeseni/zime u Parizu, u Filharmoniji i u prostoru Pisin de Rube.

Jevrejsko pozorište

Sala posvećena jevrejskom pozorištu, koje je Šagalovo najznačajnije delo iz 1920, završava ovu izložbu. Šagal je 1920. još nepoznat u Francuskoj. Delo se konzervira u Moskvi, gde je, ušavši pod drugim nazivom u kolekciju nacionalne galerije Tretjakov, pravim čudom spaseno od staljinističkog terora. Čine ga univerzalni dekor pod nazivom „Šagalova kutija“, koji spaja umetnosti (muzika, ples, pozorište, književnost) u jednu potpunu i zajedničku celinu, osvetljavajući kulturu i jidiš jezik, asocirajući narodne predstave, muziku, ritam, zvuk i boju.

Šagalove „ruske godine“ smatraju se njegovom stvaralačkom osnovom i početnom fazom koje se nikada nije završila. To su teme iz života Jevreja i ambijenta hasidskih Jevreja u kome je i sam živeo, magičnog sveta stare Rusije i njenog folklora kao i simboličnog misticizma. Lirske slike između jave i sna čine snovi puni boja u atmosferi kubizma, nadrealizma i ekspresionizma. Odsustvo zakona sile Zemljine teže i proporcija vidna je na njegovim motivima iz prirode, ljubavnicima koji se drže za ruke, svadbenim povorkama i prikazu rođenja. Odrastavši u jevrejskom kvartu Vitbeska (u današnjoj Belorusiji, a tada na krajnjem zapadu Ruskog carstva), njegove slike prizivaju jednostavnija vremena, drugačije rituale i vrednosti. Godine 1910. preselio se u Pariz i odmah se preorijentisao na kubizam, kao na slici „Ja i selo“, gde koristi zasićene boje vitraža i jednostavne oblike ruske narodne umetnosti. Na ovim platnima simbolično prikazuje životni ciklus i priziva najelementarnija pitanja samog života.

U hasidskoj tradiciji (jedna struja obnovljenog judaizma) muzika, ples i trans su putevi prema božanskom. Mnogi likovi iz slikareve mladosti postali su arhetipovi kao klezmer orkestri (muzička tradicija Jevreja aškenaza), ptica kao simbol inspiracije ili violinista koji predstavlja „Jevrejina lutalicu“.

Mark Šagal (7. jula 1887 – 28. mart 1985) bio je osetljiv i ne samo na muziku. Crpio je nadahnuće i cenio ono od (iz) čega je potekao, što je prvo video i osetio. Stvarajući se i menjajući se, putujući i živeći u raznim zemljama nikad nije zaboravio najvažnije. Zato su harmonija i lepota, istina i stvarnost u njegovom delu večna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari