„Šta je to toliko strašno u „Srpskom filmu“? – vrlo je često pitanje ovih dana, kada je to intrigantno ostvarenje Srđana Spasojevića, rađeno u saradnji sa vazda provokativnim scenaristom Aleksandrom Radivojevićem, konačno ušlo u bioskope. Zapravo, u tek nekoliko sala i u tek nekoliko termina, koja su zasad još uvek rezervisani samo za festivalske manifestacije. O filmu se uglavnom nagađalo i pisalo samo na osnovu prepričavanja delova sadržaja, koji kada se izopšte iz sveukupne filmske celine i zaista deluju šokantno. Ali šta je zaista toliko strašno u „Srpskom filmu“?

Za početak, „Srpski film“ je primer posve novog rada u produkciji domaćih filmskih ostvarenja, u potpunosti lišenog pomoći državnih budžeta namenjenih za kinematografiju. S druge strane, ta činjenica je odrešila sve kreativne stege njegovih autora, čije bi se ostvarenje sada moglo izjednačiti sa tzv. eksploatacionim filmovima – onim smelim američkim odnosno japanskim ostvarenjima nastalim izvan studijskih sistema. Kao dobro upakovana stilizovana žanrovska dvočinka, „Srpski film“ i jeste pisan po ugledu na slične radove dalekoistočnih majstora žanra, a sniman po uzoru na američki žanrovski film sedamdesetih godina na primer. Vivisecirajući najstrašnije anomalije našeg društva, „Srpski film“ tek slučajno ili ne savršeno komunicira sa tematski sličnim ostvarenjima nastalim u svega tri produkcione godine – sa filmovima „Klopka“ Srdana Golubovića i „Život i smrt porno bande“ Mladena Đorđevića. Sva tri ostvarenja, estetski i produkciono pak u potpunosti različita, tvore idejno celovitu grupu filmova, u čijoj je osnovi egzistencijalni horor posmatran iz perspektive srpske porodice (na čemu se posebno insistira u scenariju Aleksandra Radivojevića), bilo da je ona predstavljena u klasičnom smislu („Klopka“, „Srpski film“) ili socio-antropološkom („Porno banda“). Drugi istorodni motiv ove grupe filmova čini lik stranca, koji u sva tri slučaja unosi nestabilnost i predstavlja ozbiljnu pretnju porodici, kvalifikujući sebe kao iskonski strah od onostranog, učitan poput genetskog koda u našem nasleđu. U sva tri filma, „ruka koja ljulja kolevku“ dolazi iz inostranstva u liku posrnulog pojedinca, bogataša, koji pater familiasu na margini nudi gotovo faustovski ugovor – smrt u zamenu za život.

Koristeći ovaj motiv u prvoj polovini filma, Spasojević i Radivojević kreiraju izuzetno koncizan i narativno sveden film, poštujući sva pravila žanra, kada su u pitanju postavka i definicija likova i radnji u horor ostvarenjima. Prvi čin „Srpskog filma“ uvodi nas u gotovo bajkovitu socijalnu dramu o maloj porodičnoj zajednici, koju čine nekadašnja zvezda srpskih pornića, njegova visoko obrazovana elegantna žena i njihov svedopadljiv sinčić, stacionirani u i više nego dobro opremljenoj vili, u nekom od dobrostojećih beogradskih naselja. Izostanak dubljeg socijalnog aspekta u samoj ekspoziciji priče sasvim je opravdan poštovanjem efekta žanra, kojim se u drugom činu filma odlazi ka suštom ekstremnom završetku. Međutim, ono što u ovom delu filma donekle ostaje nejasno jesu isuviše eksplicitne i iskonstruisane replike likova, jer čak i da se njima težilo na karikiranju odnosno parodiranju dijaloga u domaćem filmu, ipak su morale da budu preciznije i doslednije samom žanru kojim se toliko teži.

Ali ono što nedvosmisleno opčinjava od prvog kadra jeste dizajn kako samog filma, tako i filmova u filmu – pornića kojima se glavni junak tokom karijere proslavio. Reditelj Srđan Spasojević okupio je oko sebe sjajne saradnike, među kojima je i vrsni muzičar rafiniranog stila, poznatiji pod pseudonimom Skaj Vikler, čijih se muzičkih podloga sasvim sigurno ne bi postideli ni skupi holivudski projekti (posebno obratiti pažnju kako je uspavanka „Zeko i potočić“ iskorišćena u samoj dramaturgiji filma). S druge strane, ujednačena igra glumačkog ansambla, očito inspirisanog nesvakidašnjim scenarijem, umnogočemu je doprinela značaju i težini filmske drame, te tako Srđan Todorović impresionira punom snagom svog glumačkog izraza i svoje harizme, u čemu ga tačno prate Jelena Gavrilović i Luka Mijatović, u ulogama supruge i sina. Slobodan Beštić, tako neiskorišćeni glumac, deluje kao da je upravo izašao iz dečijeg serijala koji ga je odavno proslavio – „Metla bez drške“, što priči koja nadalje uključuje i elemente pedofilije daje posebno intrigantnu dimenziju. Ženski ansambl u koloritnim epizodnim ulogama vrlo je pažljivo i tačno odabran, a posebno delikatno deluje šmira Katarine Žutić u ulozi porno glumice, koja glavnog junaka uvodi u dramu, čiji je rodonačelnik izvesni Vukmir, to iskonsko zlo koje preti da razruši ideal „srpske porodice“.

Likom Vukmira, Sergej Trifunović neodoljivo podseća na doktora Ksabarasa – sotone u ljudskom obliku i ključnog negativca iz serijala stripova o Dilanu Dogu. U „Srpskom filmu“, Trifunović je verovatno ostvario jednu od svojih najboljih uloga dosad, tumačeći „palog anđela“ sa prikladnom dozom humora, ne dozvoljavajući sebi da sklizne u manirizam ili karikaturalnost. Vaskoliki horor koji Vukmir prezentuje glavnom junaku, zbunjenom svojim učešćem u neznanom projektu, uvodi nas u drugi čin filma, koji po ugledu na žanrovski slična ostvarenja („Hostel“ na primer) nudi obilje nasilja, jezivih prikaza i strave. Međutim, zamka u koju se autorski dvojac upecao u drugom delu filma, odnosi se pre svega na dalji razvoj glavnog junaka, iz čije se perspektive naracija u ovom delu nadalje razvija. Jer pozicija čoveka koji dramu oko sebe prati pod jakim narkoticima i dodatno sluđenog činjenicom da u vrlo kratkom roku mora da se priseti svega što se desilo u neposrednoj prošlosti što mu dejstvo opijata onemogućava, poslužili su autorima da razviju seriju šokantnih prizora koji, međutim, ne uspevaju da postignu potpuni efekat već čak, ukoliko ih posmatrate rasterećeni sveg predznanja o filmu, mogu i dobro da vas zabave. Da bi ovaj deo filma bio u potpunosti šokantan, ipak mu nedostaju kronenbergovska lucidnost ili linčovska meditativnost, koje bi nas pustile u podsvest tog glavnog junaka i omogućile nam da i sami sa njim pretrpimo sav užas koji se pred njegovim razumom polako razotkriva.

Ali bez obzira na izostanak apsolutnog filmskog efekta, autorima filma ipak se mora čestitati na uspehu u suštinskoj nameri – svojom slikovnicom užasa i prikazom pakla opstanka oni su uspeli da uzdrmaju sav taj lažni društveni puritarizam i isprovociraju upravo one strukture koje se očito boje baš ovakvih ostvarenja, čiji je osnovi cilj da svu jezu današnjice, koju olako zaboravimo ili tek usput gurnemo „pod tepih“ nespremni da se s njom suočimo, „prospu“ direktno u oči. Jer kada se u tako kratkom vremenskom periodu i „Klopka“ i „Porno banda“ i „Srpski film“ slože u oceni da je u savremenom srpskom društvu klasična vizija porodice osuđena na smrt, neshvatljivo je da se za to optužuju filmski autori, pa čak i oni čija je vizija smrti ovako jeziva i ekstremna. Zato bi bilo besmisleno kada svojim buntovnim sadržajem „Srpski film“ ne bi provocirao i smetao, jer je upravo u tome i njegova najveća draž.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari