Loredana Bjankoni, italijanska rediteljka, gostovala je u Beogradu sredinom avgusta, na poziv Edicije Jugoslavija, Udruženja studenata filozofije Beograda i pesničke grupe okupljene oko samizdat edicije Caché. Razlog njene posete bilo je prikazivanje dugometražnog dokumentarnog filma „Da li se sećate revolucije“ (Do you remember revolution, 1997) u prostorijama Srpskog književnog društva.

„Da li se sećate revolucije“ predstavlja svedočanstvo političkog delovanja četiri pripadnice Crvenih brigada (it. Brigate Rosse) tokom sedamdesetih godina u Italiji. Iz zatvora i nakon puštanja usled amnestije, akterke ove socijalne borbe su pristale da ispred kamere autorke Loredane Bjankoni govore o razlozima i posledicama okretanja radikalnim merama oružane borbe u cilju ostvarenja pravednijeg društva. Film gledaocu otkriva šta je motivisalo Adrianu, Barbaru, Suzanu i Nadiu da, sa tek nešto više od 20 godina, napuste porodicu i prijatelje i pristupe tada najvećoj „terorističkoj“ organizaciji u posleratnoj Italiji. Ne želeći da donosi lični sud, Bjankoni svojim i danas aktuelnim filmom posredno otvara pitanje borbe za društvo bez nejednakosti.

U filmu su prisutne četiri istaknute pripadnice Crvenih brigada. Zbog čega nema nijednog muškog pripadnika pokreta?

– Smatrala sam da je to bilo važno iz dva razloga. Pre svega, dominantna predstava o ženama koje učestvuju u ovoj vrsti socijalne borbe, a u Crvenim brigadama su žene činile ukupno 30 procenata ukupnog članstva, takva je da su neretko prestavljene kao da je njihov motiv za učestvovanje u pokretu nešto drugo od same revolucionarne borbe, na primer, neki muškarac, ili želja da se udaju. Takvo shvatanje reprodukuje dominantnu predrasudu o ženi kao apolitičnom i nezainteresovanom akteru društvenih zbivanja koji se orijentiše isključivo s obzirom na rodnu ulogu koju joj prepisuju konzervativne i nazadne snage. Drugi razlog je bio taj što sam kroz razgovor sa muškarcima uočila nešto sasvim drugačije – sliku borbe preplavljenu željom za herojstvom i mitologizacijom, dakle upravo svim onim što muškarcima nameću rodni režimi. Želela sam da bude što realističnije, da se žensko članstvo prikaže onakvo kakvo je bilo – u revolucionarnoj i borbenoj ulozi. Da se ukaže na hrabrost koja im je bila neophodna kako bi, u ime jednakosti, rizikovale i vlastiti život.

Budući da ste i sami, sticajem političkih okolnosti i Vaše potrebe da se neposredno uložite u društvena previranja u Italiji, početkom sedamdesetih godina, proveli neko vreme u zatvoru zbog učestvovanja u studentskim protestima, kako danas gledate na to iskustvo?

– U zatvoru zatičete ljude koji su, zbog svojih ekonomskih prilika, od najranijeg životnog perioda primorani da se na raznorazne načine dovijaju i bore za svoju egzistenciju: lopove, sitne kriminalce i druge prestupnike. Ja potičem iz rudarske porodice i znam u kojoj meri je teško da se, pošavši odatle, čovek ostvari na način na koji mu to dominantna ideologija nalaže. Jednom prilikom sam pitala Tonija Negrija da li je „leva“ politika danas samo nekakva vrsta elitne povlastice, koja je, kao takva, zapravo, beskonačno udaljena od obespravljenih za koje se na teorijskom nivou interesuje. On mi je odgovorio da je to samo moj utisak, i da stvari među samom „intelektualnom elitom“ ne stoje tako. Iskreno, nisam sigurna. Kao što je briga mojih sagovornica u filmu bila da li je borba, na način na koji se odvijala, postojala sama za sebe nezavisno od onih u čije se ime vodila, tako je moja briga danas da je levo orijentisano mišljenje toliko izolovano od društvene realnosti da se nameće dilema sa kim ono, zapravo, komunicira.

Film nije dozvoljeno prikazivati u Italiji. Kako to objašnjavate?

– Jednom je, uoči zakazane projekcije, nekolicina militantnih pristalica lokalne fašističke organizacije upala u prostorije gde je trebalo da se održi projekcija, i polupala sav inventar, i tako sprečila da se održi javno prikazivanje filma. Na projekciji filma na Berlinskom festivalu (pošto je praksa da autori neposredno, kroz razgovor sa žirijem, brane svoja ostvarenja) jedan od novinara iz žirija je govorio protiv filma sa pozicija koje pokret Crvenih brigada predstavljaju kao bezumno nasilnu organizaciju. Država i javno mnjenje Italije su, bezmalo, saglasni oko „terorističkog“ statusa Crvenih brigada, tako da je film shvaćen onako kako je shvaćen svaki pokušaj otpora ili promišljanja drugačijeg od vladajuće svesti – kao nešto što treba diskvalifikovati. I, naravno, nije važan film, važno je pitanje socijalnih zahteva, da li i njih treba skrajnuti, zaboraviti, ubediti sebe da je društvo kakvo je bilo u Italiji sedamdesetih, a kakvo je i danas, konačno.

Da li je konačno? Koji je, za Vas, relevantan vid borbe?

– Svaki, čak i najbezazleniji pokušaj protesta, medijski i ideološki se reprezentuje kao potencijalno ili aktualno „teroristički akt“. Nekoliko studenata se okupi, pokuša javno da artikuliše svoje zahteve, i odmah im se nalepi etiketa da su opasni po društvo. Iznova i iznova razmišljam o upotrebi nasilja, jer i onda kada sam delila političke stavove sa ljudima koji su delali na način kao i akterke filma, nisam došla do tačke da ostavim sve za sobom i stavim život na kocku. Crvene brigade su, uprkos očiglednoj revolucionarnoj tendenciji, ideološki predstavljene kao „teroristička“ organizacija. Danas reči kao da su izgubile svoj smisao. Možda je baš zato, u ovom trenutku, borba oko imenovanja, borba za reči, prvi korak u borbi za drugačiji svet u kom će stvari biti nazvane pravim imenom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari