Srpski i francuski akademik Vladimir Veličković nedavno je, pored brojnih drugih, postao dobitnik i Nagrade grada Beograda. Pre mesec dana bila je svetska premijera dokumentarca „Vladimir Veličković, izbor crnog“ u režiji Fransoa Katonea, a trenutno njegova dela su predstavljena na izložbi „Lica“ u Muzeju savremene umetnosti u Marseju u društvu Pikasa, Magrita, Lusijana Frojda, Matisa i drugih velikana likovnog stvaralaštva.
Na jesen će u kragujevačkoj Galeriji Rima izložiti svoje stare crteže. Za vreme boravka u Beogradu, u Galeriji Haos, imao je sastanak sa laueratima Nagrade za crtež koja nosi njegovo ime i pored ostalog donosi novčani iznos u visini Veličkovićeve nacionalne penzije.
- Šta vam znači Nagrada grada Beograda?
– Svaka nagrada vas učvršćuje u vašem stavu i putu. Priznanja govore o tome da ljudi koji dodeljuju tu nagradu prate vaš rad. Uz sve moguće nagrade koje sam dobio, a nije ih bilo baš malo, u ovim poodmaklim godinama to znači. Svaka nova nagrada ima svoju specifičnost. Ovo je nagrada grada u kome sam rođen, u kome sam živeo i živim i dalje.
- Kako vidite ovaj grad sada?
– Ja sam zaljubljenik u Beograd. Mnoge lepe stvari me vezuju za njega – iz detinjstva, iz mladosti, iz prvih profesionalnih koraka i težim da u Beogradu budem maksimalno prisutan u profesionalnom smislu. Volim da dođem ovde, radujem se ovom gradu, ali, naravno, postoje i stvari koje mi bodu oči – apatičnost koja se ogleda u ljudima, pre svega onima koji su bliže mojim godinama. Smetaju mi rupe napuštenih gradilišta, da robne kuće usred grada u Knez Mihailovoj ulici ne funkcionišu. Ne dopada mi se izvesna bahatost pojedinih ljudi, koja je rezultat nezadovoljstva. Ja to mogu i da razumem, ali je to apsolutno nepotrebno. Ne dopadaju mi se ovi znaci na taksijima koji su svi drugačiji i neverovatno kič nacrtani. Grad čini sve to.
- Kao nekome ko je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu kako vam izgleda projekat „Beograd na vodi“?
– Video sam ga samo u maketi i čini mi se veoma ambicioznim. U tom projektu trebalo bi pre svega da učestvuju naši arhitekti koji nemaju baš preterano mnogo posla a ne da ih uvozimo. Dobra strana projekta jeste da će se sačuvati zdanja Železničke stanice, hotela „Bristol“, Geodetskog zavoda. Čini mi se da bi davnašnji san o silasku Beograda na vodu mogao postati nešto pozitivno. E sad, pitanje je koliko toga zamišljenog može da se realizuje u ovom trenutku. Navodno će se to finansirati spolja i praviće se neki važni zahvati. Meni se čini da bi možda trebalo krenuti skromnije, s onim što je moguće uraditi i ne upuštati se u avanture kao što je recimo to zdanje od 100 metara u visinu. Trebalo bi srediti Karađorđevu ulicu, koja je ruglo. Izmestiti neke objekte tako da to bude jedna moguća i realna investicija i što brže urađena. Ukoliko se u investicionom smislu projekat ne postavi na noge, trajaće godinama.
- Šta trenutno radite, u kojoj ste fazi u svojoj umetnosti?
– Ono što je nastavak prethodnog. Nema tu nekakvih bitnih promena. Ja uvek kažem da jedna slika prouzrokuje sledeću. Nikad nemam posebnih planova i strategija.
- Rukovodi vas instinkt?
– Instinkt i to što svaka slika, uprkos homogenom utisku da je ona jedna ista priča, predstavlja evoluciju koja se dešava postepeno. I ta gradnja slika i crteža ide manje- više spontanim tokom. Nema nekakvih radikalnih rezova. Ne skačem s jedne stvari na drugu, s teme na temu.
- Zašto je u vašim delima svaki polazak pad?
– To je zakon našeg opstajanja. Svako penjanje se završava padom.
- U vašem radu toliko je energije, života, vitalnosti u trčanju i pokretu s jedne strane i negativan ishod u završnici. Možete li to pojasniti?
– To je logika. Neizbežna putanja na kojoj funkcionišemo. Od početka, preko penjanja, silaženja i kraja. Međutim, ovo što je spontano nastupilo, nazovimo to novom fazom, jeste da se na neki način ljudska figura primirila. Taj čovek je zaustavio svoje kretanje. Pokret je trajao dok je trajao i onda je usledio logičan pad, prizemljenje. Ne još zakopavanje, ali je to povezano s mnogim drugim temama. Ipak, u tom radu je bitno da čovek i njegova sudbina nisu u sasvim neobnovljivoj situaciji. Ja ostavljam neku šansu tom biću koje će se možda, na neki način, izdići i ponovo krenuti. Ali sad jesam u fazi smirivanja tog ranjenog čoveka.
- U vašim delima izgleda kao da vam smeta glava zbog pokreta, ali je to možda i mala metafora o tome da je čovek preplavljen raznim uticajima posledično onemogućen da samostalno deluje?
– U jednoj fazi mog rada postoji ciklus čoveka u pokretu, razvijanje tog pokreta, njegova dekonstrukcija. S mnogo energije. Dobro ste primetili, u funkcionisanju tela kao sklopa glava nije neophodna. Neću da kažem da smeta, može da je bude a i ne mora, ali je opcija da te glave nema. U Muzeju savremene umetnosti u Marseju, gde sam zaista u prestižnom društvu na izložbi „Lica“, nalazi se moj triptih u kojem je predstavljen pokret u tri dela – dolazak, penjanje i pad. Slika se zove „Gonjenje“ jer na njoj postoje i životinje. To je period kada sam koristio pacova koji je agresivan, inteligentan, odvratan i koji funkcioniše u društvu s ljudskom figurom, međutim, odsustvo glave jeste neka vrsta objašnjenja – da je njeno odsustvo zapravo njeno prisustvo.
- U varijantama na temu autoportreta ranije ste birali hrta, a sada pitbula. Zašto?
– To je isto kao i sa ljudskom figurom koja je promenila svoj status. Operišem elementima, simbolima koji imaju značenje. Taj gavran nije tu tek tako, kao ni pacov ili hrt koji je trčao u svoje vreme i koji je bio alternativa za određenu energiju i dinamiku kretanja. Hrt je imao svoju estetiku i muskulaturu. Ima je i pitbul, ali i užasan izraz lica s tim zubima. Za razliku od onog hrta koji je prolazio i imao svoju dinamiku, pitbul je predstavljen i u crtežu i u slici kao neko ko skače na vas. On izlazi iz slike. On ima funkciju agresivnog. On je simbol jedne violentne situacije gde funkcioniše ili sam ili u društvu sa ljudskom figurom. Moja ideja je, samo ne znam koliko uspevam u njoj, da taj pitbul skače na vas, da izleti iz rama. On vas gleda u oči.
- Zašto želite da napadnete posmatrača?
– Zbog toga što se pre svega napadamo i grizemo između sebe. Pitbul je simbol agresivnosti kojom je zaokupljen naš svet i predstavlja opasnost za čoveka. Nije on izabran tek tako. Naravno, ja ga se isto tako plašim. On će dugo da se krlješti prvo na mene, a na posmatrača, ako ga ima, posle. Ne znam do kada će trajati ta njegova agresija i možda će je zameniti nešto drugo. Ali u ovom trenutku on je još uvek u funkciji.
- Kada i kako uništavate slike?
– Kad nisam zadovoljan. Kad se zaglavim. Nožem. Na sitne komade.
Poznanstva
Na pitanje koga je sve upoznao od umetničkog sveta u Francuskoj, Veličković kaže: „Bio sam u kontaktu sa Miroom. Upoznao sam se Magritom. Malo smo se družili sa Fransisom Bejkonom jer je kratko stanovao u zgradi gde živimo, pa je dolazio u moj atelje. Fascinantna ličnost. U okviru Francuske akademije nauka i umetnosti, čiji sam član, postoji sekcija filma i tu je nekoliko reditelja, manje-više slavnih, ali izdvojio bih pre svega Romana Polanskog.“
Ženska figura mi ne odgovara
Na primedbu da je u njegovim ostvarenjima malo žena, Veličković kaže: „Mnogi to primećuju. Prvo, morfološki i anatomski ženska figura mi ne pruža dovoljno materijala za eksploataciju u radu onako kako je meni potrebno. Muška figura ima strukturu, ima formu, volumen, koji je meni i te kako bitan da bih iskazao tu i takvu energiju koju ste spomenuli. Tu volju za napred, taj grč u padu ili skoku. Ženska figura mi ne odgovara da bih svoju priču saopštio preko nje.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.