Marko Đorđević, renomirani džez bubnjar i kompozitor, obožavalac muzike i svih svojih jednako kreativnih prijatelja diljem sveta, sa kojima se neprekidno susreće na umetničkom podijumu dajući svaki put sve od sebe – večeras će nastupiti u društvu Vasila Hadžimanova i Branka Trijića kao Trio Sveti u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine. Njegov uzbudljiv umetnički život preko Atlantika, od studentskih dana na Berkliju, pa do ovih aktuelnih njujorških, bio je tema ovog razgovora. Ali, ispod svega probija ipak sećanje na najranije muzičke utiske i iskustva ovde u Beogradu, kao i naslućivanje muzičke budućnosti koja se neprekidno za ovog sjajnog muzičara obistinjuje sa radošću.


* Kada, kako, zašto, da li od početka isti instrument, koja ploča ili koncert koji su vas inspirisali da se prihvatite muzike uopšte, porodični ili generacijski podsticaji, rečju šta je sve ono što vas je usmerilo ka muzici u vašim najranijim danima?

– Prvo što pamtim je opaska kuma Dode upućena mome ocu dok je sedmogodišnji sin 'kuckao rumbu' uz pesmu „Oluja“ u izvođenju pokojnog Ljubiše Stojanovića Luisa – kumova opaska bila je neobavezna ali afirmativna – nešto u stilu „kumče ima dobar ritam“ – tada sam prvi put pomislio da bih možda mogao da sviram bubnjeve… Par godina kasnije sam posredstvom kumovog sina Jovana čuo i grupu Azra i time stekao prvog bubnjarskog idola, Borisa Leinera… A kad je o instrumentima reč, pokušao sam sa časovima gitare (prilično neuspešno), zatim trube, mnogo uspešnije, ali me je ipak „vukao“ bubanj. A onda sam, sa nepunih dvanaest u novinama video oglas o časovima bubnjeva u NU „Braća Stamenković“ koje je držao „sveži povratnik“ i prvi diplomac odseka za Džez bubnjeve u Gracu, Miroslav Karlović Karlo…

* Kako ste se potom obreli na Berklee-ju kao praktično 16-godišnjak?

– Karlo i američki bubnjar Dejvid Mos, koji je živeo u Beogradu i svirao sa R. M. Točkom u ta davna vremena sredinom osamdesetih, smatrali su da bi to bio dobar potez. Svime što su mi pokazali i čemu su me naučili, a konačno i predlogom da odem na Berklee, oni su izvršili veliki uticaj na moj muzički i životni put. Naravno, ogromna podrška porodice bila je presudna u celoj priči. Stipendija koju sam dobio i koja je nakon dve godine prerasla u punu stipendiju takođe je bila od pomoći. U Boston sam doputovao sa majkom januara '89 – ona je bila sa mnom prvih par dana, da mi pomogne da se snađem i da stvori kakvu-takvu sliku o „mom novom svetu“.

A da li je bilo prerano ili na vreme – mislim da je dovoljno da kažem da bi, iako to nismo mogli da znamo 1988. kada sam primljen na Berklee, ostanak u Jugoslaviji značio odlazak u vojsku u momentu kada to nije više bilo ono popularno „služenje vojnog roka“ već odlazak u građanski rat.

* Opišite nam kakav je 'vaš' Njujork? Koliko se elektriciteta i nadahnuća, za vas kao njegovog stanovnika, svakodnevno pronalazi u ovom neverovatnom gradu?

– „Moj“ NY sastoji se iz dva prilično različita dela – prvi je porodični život sa suprugom Svetlanom i našom ćerkom Anđelijom. Drugi deo priče više odgovara uobičajenoj predstavi – vreva i dževa i stalna dešavanja svake vrste. Naravno, kao muzičaru NY mi je izuzetno inspirativan pošto je jedna od retkih lokacija na planeti gde ljudi još uvek imaju želju da sviraju samo da bi svirali, kao i zbog činjenice da je muziciranje u stilovima muzike koji me zanimaju ovde na veoma visokom nivou. Muzičari kao što su Clarence Spady, Eric Lewis, Bobby Avey, zatim članovi grupe Sveti Evan Marien, Julian Pollack, Tivon Pennicott i Peter Slavov; grupa The Kung Fu Masters, Braća Mason, Eli Degibri, Lional Lueke, Matt Garrison, Ole Mathisen, Sten Hostfalt i mnogi drugi sa kojima sam imao prilike da sarađujem su najvažniji razlog što u NY živim već 18 godina.

* Svirali ste sa nekim istinskim velikanima muzičke sadašnjice, jedan od njih je svakako Lionel Loueke – on za vas ima samo reči hvale, kako biste vi uzvratno opisali njega i vašu saradnju? Koje umetnike, sa kojima ste nastupali, smatrate veoma važnim i uticajnim danas?

– Lionel je beninski svemirac – sofisticiranost njegovog izraza ogleda se ponajviše u vanserijskoj kontroli harmonskog ritma bez gubljenja forme – znam da ovo zvuči pomalo „nategnuto“ i tehnički, pa ću probati sa metaforom: njegovo muziciranje je kaleidoskop – princip na kome se bazira je dokučiv, ali bojama, nijansama, oblicima, pokretu i dinamici nikad kraja! Kao čovek on je veoma neopterećen, drag i neposredan, muzičar koji je prošao sito i rešeto, uključujući i beg od kuće zbog toga što njegova ljubavnica Muzika nije bila po očevoj volji, a takvo životno iskustvo samo dodaje dubinu njegovom izrazu.

Ovih dana sam, recimo, ovde u NY svirao sa grupom The Take Off Collective, sa fenomenalnim muzičarima Mattom Garrisonom na basu i Oleom Mathisenom na saksofonu. Koncept je jednostavan: uzletanje, let i sletanje… improvizujemo od početka do kraja. Naravno, koncept nije ni malo nov sam po sebi – moj omiljeni album „Interstellar Space“ (John Coltrane i Rashied Ali) star je oko 50 godina i zasnovan je na principu slobodne improvizacije… Takođe, ono što je divno kada je reč o albumu „Interstellar Space“ jeste da tih 50-ak godina od snimanja uopšte ne utiče na svežinu muzike. Da je odsvirano juče bilo bi jednako ubedljivo. Univerzalne vrednosti nemaju rok trajanja.

* Vaš predstojeći koncert na Kolarcu izaziva izuzetno interesovanje – nastupate u društvu sjajnih umetnika, u svom gradu, kakva su vaša osećanja povodom ovog događaja?

– Izuzetno se radujem ovom koncertu, iz više razloga. Na Kolarcu sam prvi put u životu javno svirao bubnjeve, sa orkestrom i horom OŠ „Braća Ribar“. A kada je reč o Vasilu Hadžimanovu i Branku Trijiću, oni su zaista vrhunski muzičari i svako ko bar malo prati ono što radimo zna da se okupljamo kao Trio Sveti kada god se za to stvori prilika mojim dolaskom u naše krajeve. Posebnu čar ovom koncertu daće i to što za ovu priliku planiramo da sasvim promenimo zvuk i koncepciju u odnosu na klupske ili festivalske nastupe koji obično znače ozvučenje, pojačala, mikrofone na bubnjevima, itd… Akustika Kolarca, činjenica da ćemo na raspolaganju imati klavir i da će bubnjevi biti neozvučeni, daće nam šansu da se igramo u nekim za nas neuobičajenim dinamičkim sferama… Dakle, imaćemo povod da istražujemo i nadam se da ćemo naći nešto što će i nama i publici biti lepo i inspirativno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari