Mladi glumci novopazarske trupe „Joj, evo ih ovi“ odigrali su pre nekoliko meseci u ovom gradu predstavu „Beton mahala“ u režiji Branislava Trifunovića i Rifata Rifatovića. Nakon burnih ovacija na premijeri i prvoj reprizi, pozorišni život ove predstave prekinut je naglo i bez obrazloženja.

Oni su se bavili svojim mladalačkim mukama, dvojezičnošću, problemima u školstvu, komplikovanim odnosima među ljudima… što je protumačeno kao antimuslimanski komad, a čitava ekipa predstave suočila se sa brojnim pretnjama. Tekst za predstavu napisali su Džana Ljajić, Ema Muratović, Ajtana Dražanin, Draga Kostić, Lejla Bučan, Amar Ćorović, Nedim Nezirović i Petar Kostić, koji i tumače sve uloge. Beogradska publika imaće priliku 7. maja u okviru Dana Novog Pazara da pogleda ovu predstavu u Zvezdara teatru, a kako najavljuje Branislav Trifunović, poziva za gostovanja u regionu ima mnogo, a među njima i iz Sarajeva.



 

Zabrana izvođenja „Beton mahale“ nije obrazložena do danas. Kao jedan od dvojice autora, šta vi mislite da je razlog? Brojne predstave govore o problemima mladih i kardinalnim greškama ovog ili onog sistema društva u kojem živimo, pa one nisu zabranjivane…

 Teško je o tome razmišljati iz glave nekog ko išta zna o pozorištu, ako ipak pokušate da posetite glavu jednog političara, shvatićete da, pored neobrazovanja, u njima stanuje i sujeta. U „Beton mahali“ govore deca, deca bilo kog grada, u ovom slučaju ta deca, u koju se svaki dan kunu ti isti političari, žele da kažu da imaju problem ali ne iz mržnje nego iz ljubavi i kada se to uradi sa scene direktno u lice i kada sve to dobije ogroman aplauz i uplakane ljude, onda političar počinje da misli samo o jednom – o fotelji. I dalje verujem da će i oni jednog dana shvatiti koliko greše. Tome se zaista nadam.

 S druge strane, pokušajmo da se setimo, kada smo poslednji put čuli (javno) da je zabranjeno izvođenje pozorišne predstave. Nije li to na neki način dobra vest…? Nije li to svojevrsno priznanje da se reč izgovorena u pozorištu i te kako čuje i van njega?

– Sigurno ne smemo zaboraviti da su dva glumca iz Zaječara dobila otkaz zato što su propevala o lokalnom šerifu. I to nije jedino što se desilo. Nakon premijere predstave „Doktor Nušić“ postojali su ozbiljni pritisci da se promene određeni delovi ili će predstava biti skinuta. Takve ideje nisu dolazile od lokalnog šerifa nego od savetnika predsednika Srbije. Zbog te predstave i predstave „Dogvil“ Kokan Mladenović neće moći da uđe u određena pozorišta osim kao gledalac. To i dalje ne govori o snazi pozorišta nego o bahatosti i ove vlasti, o nedodirljivosti nečega što se ne može braniti nikakvim dokazima nego jedino silom i nametanjem mišljenja.

 Kakvu reakciju beogradske publike očekujete i kako je sve izgledalo u drugim gradovima Srbije?

– Nadam se istoj reakciji kao i u Kruševcu, Pazaru, Paraćinu i pogotovo Novom Sadu. Nakon tih igranja deca su dobila jednu važnu poruku, da mnogi razumeju to što oni govore, da nisu sami, da to što se njima dešava izaziva i suze i smeh, da za svoj čin mogu dobiti višeminutne ovacije i da je to potvrda da su pogodili u srž problema.

 Iz izjava zvaničnika Novog Pazara i Kulturnog centra, stiče se utisak da problem nije umetničke već više logističke prirode. Zakup prostora, formalnosti oko termina… Dok sa druge strane, mladi glumci koji igraju u ovoj predstavi trpe pritiske sa različitih strana. Kako to komentarišete?

– Iz istih tih izjava možete čuti da nam nisu naplatili salu za korišćenje već samo grejanje i da bi to koštalo 40.000 dinara i da su zauzeti narednih 60 dana. Meni je drago da kulturni centri u Srbiji rade takvom žestinom a pogotovo ovaj u Novom Pazaru jer to znači da su u debelom plusu. Naravno i te izjave su iz iste političke kuhinje jer su i direktori takvih institucija lokalni stranački lideri. Dok nismo izašli u javnost sa problemima koji se prave zbog predstave, niko od tih dušebrižnika i ljubitelja te dece nije se oglasio niti pokušao da zaštiti decu od pretnji niti da zaštiti one koji su u vezi sa predstavom od pretnji otkazima itd. Čini mi se da je najveći paradoks upravo u tome da je cela predstava nastala iz projekta „Snaga različitosti“ i ta prilika nije propuštena za slikanje, davanje izjava, i kampanju o tome koliko oni ipak podržavaju sve razlike – do ove predstave.

 Problemi mladih, obrazovni sistem, odnosi među ljudima… To ne deluje kao lokalni problem. To je stvarnost svuda oko nas. Na koji način se ova predstava i mladi glumci suočavaju sa istim?

– Hrabro. Jedino moguće. Ono što je verovatno najveća dobit za mene kao čoveka koji je imao sreću da radi sa tom decom jeste upravo to što smo im objasnili da moraju da se bore za ono u šta veruju i znam da ta deca neće biti oni koji će podviti rep u životu.

 Sa kakvim se problemima susreću mladi u dvojezičnoj sredini (gde dvojezičnost ipak nije jedini problem u komunikaciji)?

– Meni se ponekad čini da im nekad i ta dvojezičnost pravi još veću podelu. Teško je deci objasniti da sve razumeju i da moraju da sede odvojeno, da postoje neke razlike o kojima oni ne razmišljaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari