Šta uopšte reći o Malerovoj Petoj, sem da se to veličanstveno delo mora čuti bar jednom u životu, a najbolje po jedanput u različitim životnim fazama.

Ovaj mudri naum očigledno su izvrsno razumeli i osetili svi oni u mnoštvu okupljeni u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine, pa je tako startovanje ciklusa „Za zaljubljene“ orkestra Beogradske filharmonije, pod upravom izraelsko-američkog dirigenta Joela Gamzua, proteklo u znaku odistinski velikog praska zvuka, u kojem kao da je u isti mah eksplodirala i u paramparčad se razletela celokupna ostavština evropskog umetničkog muzičkog dosegnuća do Malera, da se odmah potom ponovo integriše i sraste u jedan novi pogon muzičke budućnosti, koji uzbuđuje i inspiriše do dana današnjeg. Nakon što smo par nedelja pre pod dirigentskom palicom Zubina Mehte čuli očaravajuću i zapravo neverovatno modernu Malerovu Prvu, ova njegova Peta simfonija došla je kao odjek sa druge strane ogledala života, filozofije, emocije, fantazmagorije…

Maestro Joel Gamzu za dirigentskim pultom i energična koncertmajstorica Tijana Milošević sa svojom pak vatrenom harizmom, stubovi su ovog neiscrpnog, svevidećeg i svakako avanturističkog putovanja kroz Malerovu složenu inspiraciju iz jednog naročitog poglavlja njegovog života. Tužna marševska raspoloženja koja uvode u Simfoniju br. 5, razvijaju se naglo do drame, čak ponešto i groteske, no sve vreme otržući se ma kakvom poznatom kalupu, te zahtevajući – na jedan posve imperatorski način – potpuno samosvojan protok orkestarskih divizija kroz ovo delo, u čijim reljefima grme tako gromovi potpuno unikatnih osećanja, na potezu između sentimentalnog i herojskog. Taj uzburkani haos elemenata, te komete koje zvižduću poput stražarnica zvuka, e da bi se osvojio makar trenutni mir, biće odmah potom raskidane sumnjama i bolovima duše, sred kojih ima mesta i za divnu temu u čelima i violama, te za kakav operski dah, rečju za svu lepotu najambicioznije kompozitorske prakse na koju je Maler mogao oduševljeno da se ugleda i inspiriše. Toliko vas ovaj talas držanja pažnje napetom može da ozari još u toku drugog stava, da biste na momente mogli da ustanete sa svojih sedišta, naelektrisani.

Praporci, radost, a opet sve to zakriveno nekakvim misterioznim atacima, prava jedna zaprepašćujuća mašina radilica koja pokreće svoje zupčanike do potresne fragilnosti, napevi i valceri što naprasno menjaju svoju ćud u trećem stavu, te vrhunaravna nežnost čuvenog Adagietta, uvode vas u trijumfalno polifono super-tkanje finalnog stava, sa impresivnom težinom moći u toliko preciznim mehanizmima ritma, da se pred vašim očima orkestarska aura rasklapa i sklapa svojim pojavnim kombinacijama zvuka sasvim poput onih DNK lanaca u jednom svom ovde džinovskom prikazanju. Komplimenti orkestru i superiornim solistima – horna Tarek Bezvik, truba Aleksandar Solunac, flauta Marina Nenadović, oboa Bojan Pešić, klarinet Veljko Klenkovski, harfa Milana Zarić – ovo je bilo apsolutno nadnaravno veče koliko zbog Malera, toliko i zbog njih!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari