Ključni problem je što ovde niko ništa ne pokušava da promeni jer nam je ekonomski prag na toliko niskom nivou, da je za nas protest postao čist luksuz, bila je jedna od glavnih teza tribine „Učešće građana Srbije u oblikovanju sopstvene slobode“.

Povod za ovaj razgovor je strip „Bio je…“ Borisa Stanića, objavljen u vikend broju Danasa pre dve nedelje, a pored njegovog autora, koji nije bio naročito pričljiv, u diskusiji su učestvovali psihološkinja iz Viktimološkog društva Srbije Mirjana Tripković, Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu i pozorišni reditelj i moderator sesije Zlatko Paković.

Učesnici tribine složili su se oko toga da nam je društvo opustošeno, radništvo uništeno, te da smo, iscrpljeni višegodišnjim tabananjem po ulicama u znak protesta protiv rata, sankcija, a pre svega režima koji je nas je do toga doveo, danas izgubili svaku nadu. „To je najgore“, ukazala je Mirjana Tripković, koja radi sa ugroženim grupama – ženama ubicama svojih muževa zlostavljača, radnicima otpuštenim sa posla, žrtvama mobinga. Tranzicija i predatorski kapitalizam učinili su da država zaboravi na ugrožene grupe i ne želi njima da opterećuje svoj budžet. Kakvo je stanje po pitanju solidarnosti danas u društvu, najbolje govori frapantan podatak koji je iznela Tripkovićeva – da ona u svom dosadašnjem iskustvu nije imala nijedan slučaj u kome je žrtva mobinga mogla da pronađe svedoka sa posla za sud. „Svi su se plašili da ne izgube svoje radno mesto ne shvatajući da su oni ti koji sutra mogu postati žrtve“, konstatovala je Tripkovićeva. Ona je rekla da je gubitak posla jedna od najvećih deprivacija za pojedinca i da se psihološke posledice kreću u spektru od povlačenja, preko depresije, pa čak i psihotičnih promena koje mogu dovesti do nepromišljenih postupaka. „Ima i samopovređivanja i najava samoubistva“, dodala je, ukazavši da se upravo zbog toga u praksi traži izlaz na ličnom planu. „Pojedinac treba da promeni nešto u sebi da bi se pomerio s mrtve tačke“, istakla je Tripkovićeva.

Milenko Srećković govorio je o problemima radnika i seljaka, ali i raznim oblicima samoorganizovanja koji mogu doneti rezultate. On je spomenuo i trenutno aktuelnu kampanju u Evropi „Nijedan čovek nije ilegalan“, namenjenu emigrantima i podsetio na slučaj izbrisanih u Sloveniji kao oblik administrativnog etničkog čišćenja. Udruženje izbrisanih, koje se samoorganizovalo, došlo je konačno do svojih prava, ali to nije uteha za golgotu koju su prošli. Što se tiče radnika, prema njegovim rečima, oni su izgubili poverenje u vrh sindikata jer šuruje sa vlastima, ali to nikako ne treba da podstiče antisindikalni stav. „Trenutno, najdemokratskija institucija su fabrički sindikati i predstavnici štrajkačkog sindikata jer njih biraju sami radnici“, kaže on, dodajući da bi promene u zakonu o radu i zakona o štrajku mogle da doprinesu većim slobodama.

Iako opšti ton ove diskusije ostavlja gorak ukus, nadu uliva njen zaključak da je jedini put ka slobodi prevođenje žrtve u aktivistu. Naravno, tome prethodi samospoznaja, odnosno kako je Tripkovićeva rekla – da žrtva najpre postane svesna toga da je žrtva.

Kuća na pola puta

Govoreći o ženama ubicama svojih zlostavljača, Mirjana Tripković je rekla da one nakon odslužene zatvorske kazne nemaju gotovo nikakve šanse da se uključe u društvo. Neretko se dešava da se posle zatvora odaju drogi ili prostituciji. Prema njenim rečima, u nekim zemljama u inostranstvu postoji institucija Kuća na pola puta koja omogućava da te ugrožene žene mogu da borave u za njih obezbeđenim kućama, dok ne pronađu posao i ne snađu se.

A radnički pokret?

Jedno od pitanja bilo je i da li bi radnički pokret danas bio rešenje. „Da bismo imali radnički pokret, potrebni su nam radnici“, rekao je Zlatko Paković. On je istakao da je radništvo danas uništeno, pa tako ne možemo govoriti ni o solidarnosti, ni o samoosećanju, samopouzdanju, osećanju pripadnosti i klasnoj svesti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari