Iako, slično kao u slučaju serijala „Pritajeno zlo“, novi „Sudija Dred“ zapravo nije američki film, već novac dolazi od nekakve indijske medijske korporacije (dok je mesto snimanja Kejp Taun), mesto radnje jesu postapokaliptične SAD te nije neprikladno, u ilustraciji ljudske ideološke opredeljenosti upotrebiti jednu američku mudrost koja kaže kako je Demokrata zapravo Republikanac koga još uvek nisu opljačkali na ulici. Poenta je jasna, suočavanja sa surovošću sveta naše umerene stavove pune saosećajnosti prema ljudskom rodu bacaju u vodu i pretvaraju nas u crve koji traže da vlast primeni svaku moguću surovost prema izvorima opasnosti.

Takođe, ukoliko ste odrasli u užasu sva je prilika da nećete osećati nikakvu samilost prema nekome ko je spreman da vam u autobusu GSP-a zavuče ruku u džep. Sa druge strane, arhiliberal Kurt Vonegat, koji je jako mlad iz prve ruke saznao za šta su sve ljudi sposobni je u romanu „Kolevka za macu“ dao jedan od najzabavnijih opisa kolektivnog straha od kazne. Na izmišljenom karipskom ostrvu, naime, stanovništvo se panično plaši „kuke“. Izgleda da je u jednom periodu istorije ostrva smrtna kazna izvršavana kačenjem o kuku, te samo pominjanje te reči izaziva paničan strah praćen mucanjem. Zaista, da i ovde postoji strah od vešanja o kuku, možda bi se neke političke organizacije samoukinule posle 2000. godine i sada ne bismo imali predsednika koji… No, dobro…

Radnja britanskog stripa „Sudija Dred“ iz sedamdesetih godina prošlog veka prikazuje Ameriku nakon nuklearne kataklizme (a zapravo, posredno, britansko društvo), svedenu na pretrpani megalopolis ograđen zidom koji ga deli od potpunog bezakonja oličenog u kontaminiranoj pustinji kojom tumaraju mutanti. Ono što postavku odvaja od stotina sličnih je priroda glavnih junaka sa kojima se identifikujemo, odreda „Sudija“ koji u sebi sublimiraju policiju i sudstvo i bez ikakvog odlaganja donose presude i izvršavaju egzekucije. Glavni junak Dred nikada ne skida svoju kacigu koja nam dozvoljava da vidimo samo neumoljiva usta koja izgovaraju rečenicu „I am the law!“. Ekranizacija iz 1995. godine bila je haotičan i pogrešan film koji deluje kao da je na njemu radilo nekoliko desetina scenarista, pri čemu se, naravno, izgubio svaki smisao te je, verovatno, i bilo sasvim prikladno što Dred nakon uvodne sekvence skine kacigu i ostane tek Silvester Stalone u šašavom kostimu. Novi „Dred“ prilično je veran duhu stripa (mada, opravdano, uglavnom lišen crnog humora). Za razliku od rasplinute verzije iz devedesetih radnja je svedena na jednu lokaciju, gigantski soliter (zapravo, neku vrstu vertikalnog stambenog bloka) koji predstavlja svet za sebe kojim upravlja narko-bos Ma-Ma (Lena Hedi, istražujući dalje svoju mračnu stranu prvi put viđenu u seriji „Igra prestola“). Ma-Ma je proizvođač i distributer droge „Slo-Mo“ koja ima efekat usporavanja realnosti i usput, daje podlogu za do sada verovatno najsmisleniju upotrebu 3D tehnologije u nekoliko vizuelno potpuno opčinjavajućih (da li se još uvek može reći?) kadrova koji zaista čine sastavni deo priče i pomažu u boljem razumevanju sveta i likova koji ga nastanjuju. Radnja filma je mudro pojednostavljena, praćena jedinstvom mesta i vremena, i čini da „Dred“ nalikuje nekakvom B filmu iz osamdesetih. U situaciji u kojoj je glavni lik (Karl Urban, u jednom od glumački najnezahvalnijih – ili najzahvalnijih, može se i tako tumačiti – glavnih likova) gotovo mašina, no, dovoljno čovek da do kraja doživi minimalnu ali za film neophodnu promenu, identifikacija publike je usmerena ka liku mlade sudije Anderson (Olivija Turlbi – mudro angažovanje glumice iz nezavisnih filmova koje donosi efekat realne osobe u stilizovanom svetu). Anderson je zapravo mutant telepatskih sposobnosti, što, uz prisustvo opisanog postapokaliptičnog LSD-ja filmu donosi konstantu atmosferu, u nedostatku tačnije reči, tripoznosti, sasvim dobar kontrast pravolinijskoj akciji koja čini kičmu priče. U svemu tome, na žalost ili na sreću, kao žrtva je palo bilo kakvo filozofsko preispitivanje koncepta deljenja pravde ili citiranje misli Džona Loka. Konačno, sam motiv surovog policajca/sudije bez očiju dovoljan je da izazove svakakve asocijacije kod gledaoca raspoloženog za to. Poput one da je kuka zakon.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari