Animirani film „Naš Beograd na vodi“, koji ukazuje na pogubne posledice ovog projekta, premijerno je prikazan u sredu u prostoru Impact Hub-a u Beogradu. Video priča koju je pripremio tim časopisa o arhitekturi Kamenzind (autori filma nastalog uz podršku Goethe instituta su Katarina Ćirilović, Ana Đorđević Petrović, Ljubica Slavkovi ć i Luka Tilinger) kao višemesečnu analizu projekta Beograda na vodi, na vrlo jednostavan i pristupačan način sublimira sve kritike koje su do danas izrečene o ovoj temi, kako bi, prema rečima autora, što veći broj ljudi shvatio ishod ovakvog projekta i njegove posledice po grad i građane.


Koautorka filma Ana Đorđević Petrović istakla je da je neverovatno da je većina stanovništva glavnog grada ostala nema i nezainteresovana za nešto što potpuno menja izgleda gradskog centra, te da svako od građana ima pravo da promišlja o sudbini svog grada.

– Priča o Beogradu na vodi počela je još 2012. godine, ali građani se tada uopšte nisu izjašnjavali o tome. Tek kada se pojavila maketa počeo je da se pojavljuje neki glas bunta. Ali on je trebalo da bude trostruko jači nakon ugovora koji je potpisan, a on je gotovo potonuo – kazao je arhitekta Bojan Kovačević, dodajući da je prostor savskog amfiteatra godinama čuvan za resetovanje grada, za sve one institucije koje nisu nigde drugde uspele da obezbede svoj prostor, a da je sada potezu uz Karađorđevu ulicu pristupio neko ko ne poznaje istoriju urbanizma, jer je tek pre nekoliko decenija izgradio svoj grad na pesku.

– Zašto u Atini niko ne pravi zgradu višu od osam spratova, zato što uvek mora da se vidi Partenon – naglasio je Kovačević.

Prema rečima sociološkinje Ksenije Petovar, Srbija nikada nije istupila iz autoritativnog planiranja grada, gde je odnos prema građanima kao prema drveću, travi, predmetima…

– Od 1945. godine, bez obzira na javne rasprave, nikakve radikalne promene nisu unete u projekte i planove detaljne regulacije. Dokle god se građani ne izbore za svoje pravo, imaćemo autoritativno planiranje grada, za razliku od evropskih metropola, gde oni u najrazličitijim formama učestvuju u uređenju – objasnila je ona.

Kako dodaje, o tome najbolje govore pešačke zone u gradovima.

– U Beogradu je pešačka zona iste dužine od 1965. godine, i jedino je vremenom u Subotici i Novom Sadu porasla. Poređenja radi, pešačka zona u Ljubljani je porasla do 2,5 kilometara. S druge strane, u Beogradu je u planu da se sledeće godine u centru grada izgradi 20 novih parking garaža. U Beogradu se zapravo radi sve ono što se radilo u SAD početkom '70-ih godina prošlog veka, kada su se masovno gradili autoputevi. To je prastari način planiranja grada – istakla je Petovar.

Ona je napomenula da je Central park u Njujorku pre 40 godina bio jedno od najrizičnijih mesta u Njujorku gde su postojale ozbiljne šanse da vas ubiju, te da su za 30 godina Njujorčani uspeli da od takvog parka naprave bajkovito mesto, čijih 30 hektara danas vredi 560 milijardi dolara, ali da nikome ne pada na pamet da taj prostor proda, jer i njegova cena određuje cenu kvadrata u okolini, koja je danas vrlo visoka.

U filmu se, kao jedan od primera gradova koji su iskoristili svoj potencijal u rekama, izdvaja Budimpešta, koja godišnje zaradi od turizma četiri milijardi evra, ali se među 20 mesta koje turisti najviše vole da posećuju ne nalaze hoteli, tržni centri i poslovni prostori, što nudi Beograd na vodi, već reka, opera…

– Sada je priobalje potpuno očišćeno. Otiđite dole da biste shvatili šta će se desiti. Sve će to uskoro biti zazidano – zaključio je Kovačević.

Film „Naš Beograd na vodi“ može se naći na internet portalu YouTube.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari