Četrnaestogodišnja Marija pripadnica je nemačke tradicionalističke katoličke crkve protivne papskim idejama sa početka šezdesetih godina prošlog veka, najbolje sažetim u navodnoj nameri da organizovana religija mora komunicirati, ili pokušavati da komunicira sa promenama koje se događaju u svetu (cinik bi rekao, pretvarajući se da je adaptivna još uspešnije uspostaviti svoju dominaciju). Priča prati, kroz četrnaest neprekinutih kadrova (zapravo petnaest, jer je u jednom segmentu reditelj verovatno rekao, „mda, ovde izgleda neće moći…“) put glavne junakinje od osude do smrti, inspirisan onim Isusua Hrista, na način na koji se likovno prikazuje u (moglo bi se reći gotovo proto-stripskoj formi) uglavnom katoličkim crkvama.

Marija živi u mnogočlanoj porodici („svaki spermatozoid je sveti“, što rekoše oni britanski sledbenici nečastivog) sa četvorogodišnjim bratom koji iz nekog nepoznatog razloga i dalje ne govori i, navedena uvodnim predavanjem sveštenika o neophodnosti delanja i učenja ličnim primerom pre nego teoretisanja, rešava da zameni svoj život za njegov glas. Film iznad nivoa liberalne, antireligijske histerije izdiže poslednjih desetak minuta kada Marijin brat trenutak nakon njene smrti zaista izgovori prve reči u životu, a majka, na teorijskom nivou ponosna na njenu očigledno uspelu žrtvu, na emotivnom ne može da sakrije ljudsku, prizemnu tugu. Što će reći, iako čuda mogu da se dogode, ljudsko biće će uvek pre izabrati trivijalni svakodnevni razgovor sa bliskom osobom nego najsuroviji mogući dokaz verodostojnosti odabrane religije. „Stanice krsta“ zabavnije su za razgovor nego gledanje, jer, iako sasvim smislena, forma desetominutnih kadrova naporna je zbog nedostatka sukoba (mada se autori filma školski trude da ga veštački stvore gde god mogu). Opet, iako rezom neprekinute, scene mogu biti zanimljive studentima kamere jer predstavljaju ples kretanja po dubini i promene fokusa, čime su na neki način raskadrirane bez montažnog postupka. Dok gledate Brigemanove filmove, imate utisak da je pred vama tzv. poor man’s verzija nekog prethodnog filma ili stila, pa je tako prošlogodišnja „Selidba“ (ili, u originalu „Tri sobe, kuhinja, kupatilo“) bila mlađi brat Klapiševe „Španske krčme“, dok gledajući „Stanice krsta“ ne možete da se otmete utisku da je pred vama manje relevantan pripadnik Zajdlove poetike, iako je zapravo zabavniji za razmišljanje, što je nešto čime bi autor trebalo da se pozabavi u budućnosti. Šteta ga je.

* * *

Apsurd je golicljiva teritorija, naoko nasumičan, zapravo mora biti promišljen kao i bilo koja komedija koja počiva na normalnim ljudima postavljenim u nenormalne situacije. Islandski „O konjima i ljudima“ Benedika Erlingsona (igrao u „Šefu nad šefovima“ Larsa fon Trira i izgleda odatle doneo i određeni lagodno-intelektualni stil sa povremenim kičastim kadrom izuzetne vizuelne lepote) pre bi mogao da se zove „O konjima i ludacima,“ jer se u njemu životinje ponašaju onako kako bi se očekivalo, dok ljudi ubijaju kobilu zato što je obeščašćena, plivaju na konju do ruskog broda sa kojeg kupe alkohol od koga se otruju i umru, seksaju se na mokroj islandskoj livadi, sa zimskim jaknama i untercigerima dok drže uzde da im konji ne pobegnu… Uopšte, većina anegdota se završava smrću ili obogaljenjem neke vrste. Šta bi bila poenta, ako bi trebalo da je ima? Možda da su i konji i ljudi prikazani u svojoj predivno-odvratnoj realnosti, s tim što su životinje prirodno takve dok kod ljudi biološki prirodno (a civilizacijom proglašeno neprirodnim) ponašanje kao što je gizdavost pred ženkama, samouništavajuća želja za hranom ili pićem, međusobno ubijanje oko teritorije čini da ih zaista zavolimo. Jer, i životinje i ljudi zapravo su potpuni idioti s tim što se jedni od njih toga srame. Kao i nemački film, zabavniji nakon projekcije, tj. smrti, nego za života i hvala volandu što traje sat i petnaest minuta.

* * *

Dvojica kazahtanske braće i njihova mala sestra dolaze u selo iz koga su potekli i ulaze u sukob sa lokalnim dripcima koji bi da im otmu porodičnu kuću i nesposobnom i korumpiranom policijom koja bi najradije u svom okruženju zadržala atmosferu sveopšteg nedogađanja. Opet, apsurdne situacije, karakteristična festivalska montaža (ne akcija na akciju već stanje na stanje), povremeni lep zalazak sunca da bi običan građanin-gledalac rekao „au…“, nekakva neokusturička začudna zbog začudnosti atmosfera iza koje se krije navodna kritika društva… Kako god, sa filma sam izašao nakon sat vremena kako bih stigao na „Stanice krsta“ što kritiku po pravilu čini nelegitimnom. Ipak, da li se mora odgledati utakmica do kraja ako u prvom poluvremenu shvatite da je nameštena, u nadi da će desetka i centarfor reći „nek’ ide sve, ima da dobijemo“? Da li se jede ubuđala hrana do kraja u nadi da je neki zalogaj ostao zaboravljen od strane naših malih životinjskih prijatelja? Da li se završi sa seksom ako je na početku jasno da neće valjati i na kraju izazvati jedino prazninu sramote? Pa, sad…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari