Možda je njoj nevažno, ne znam, ali meni nije. Šta želim da učinim? Šta treba da učinim? Stupio sam na most. Hodao sam sve sporije, ali sam ipak napredovao; ako bih zastao, to bi značilo da sam doneo odluku. Kada sam bio na metar od nje, konačno reših: moram da joj se obratim. Ali kako? Više nije bilo vremena da smislim šta bih rekao i tako su me noge pronele pored nje.


Nastavio sam da hodam polako, jer bilo bi čudno da sam odjednom ubrzao. Izgledalo bi kao da bežim od nje. Sišavši s mosta, shvatio sam da ne znam kako ona izgleda, a bilo bi neuljudno da se okrenem. Da, suza klizi niz obraz, prsti su zgrčeni na ogradi, ali ništa drugo nisam primetio, obuzet svojim mislima. Znam samo da je nosila zdepastu crnu tašnu. Pamtim tu tašnu, jer je bezuspešno pokušavala da kaže: „Zar ne vidite da je sve normalno?“

Setio sam se scene o kojoj odavno nisam razmišljao. Razgovarao sam s jednim neurohirurgom u njegovom kabinetu u beogradskoj bolnici, a onda je neko pokucao na poluotvorena vrata. Pomolila se sredovečna žena duge, neuredne kose. Govorila je toliko tiho da sam jedino razabrao da se raspituje za nekoga. „Ne očekujemo poboljšanje“, to je bilo sve što je neurohirurg rekao. Ona ga je gledala nekoliko sekundi, nepomična, a onda je klimnula glavom, okrenula se i otišla.

„Ne očekujemo poboljšanje.“ Da li je i žena na mostu čula neku sličnu rečenicu – o sebi ili o nekome koga voli? Pred drugima se držala hrabro, a onda je potražila samoću da bi se prepustila suzama. Ili se uspaničila, a kraj neće biti tragičan? Ili je privremena žrtva pogrešne dijagnoze, koju će sada razotkriti u Nacionalnoj bolnici? Zašto da ne – i sam sam iskusio obrte olakih dijagnoza. Ili sam, naprotiv, video suze radosnice nad neočekivanim srećnim ishodom? Lepa je to želja, ali ne verujem da sam prisustvovao izrazu olakšanja. Znam da mnoge norveške bolnice ovamo upućuju ljude s teškim ili komplikovanim oboljenjima.

Zar i sada moraš da budeš pisac, prekorno sam upitao sebe. Smišljaš moguće rukavce priče koju si slučajno okrznuo, a pritom si samo prošao pored ljudskog bića koje pati.

I pored istine. Ko zna da li istina uopšte liči na ove oveštale fabule? Zbog čega sam uveren da ta žena dolazi iz bolnice? Nagonski sam povezao suze i blizinu Rikshospitala, a možda, zapravo, iz neke od kućica razbacanih po šumi ona ide k tramvajskoj stanici i plače zbog nečeg nevezanog sa zdravljem.

Zastao sam u pola koraka, sve nezadovoljniji sobom, i hitro se vratio istim putem, ali most je bio pust.

Odlomak iz knjige „Svetlost na vodi“, izdavač: Arhipelag


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari