Gradovi u Kazahstanu su kao ostrva od betona i armiranog cementa na beskonačnoj stepi koja se prostire od planina Tijanšana, na granici sa Kinom i Kirgistanom, pa do Ruske Federacije.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

U unutrašnjosti zemlje, stepa se često pretvara u pustinju. Kamile lutaju tražeći suvu travu koja raste na granici između pustinje i stepe. Iznenada, Kaspijsko more prodire u žutu boju stepe. Putnik koji putuje stepom ostaje bez daha zbog intenziteta plave boje i osećaja neočekivanog, prijatnog, vlažnog mirisa soli. Sunce neprikosnoveno vlada: njegovi zraci obasjavaju zemlju, guše travu koja sporo bledi, teraju krave, ovce i pse čuvare da se okupe pod senkom retkog drveća i žbunja.

U stepi, sela su samo grupa kuća sa sivim zidovima i plavim krovovima od rebrastog lima. Nema ulica u pravom smislu te reči, samo staza u prašini. Sela se često nalaze blizu autoputa. Nije retko videti na asfaltnoj traci, uz skupe automobile i ogromne kamione, klince koji se šetaju držeći se za ruke, ili magarce koji vuku teretna kola. Magarci – bez njih ništa od onoga što se nalazi u stepi ne bi postojalo; oni prenose materijal za izgradnju novih kuća i robu do pijace. Konji su veoma dragoceni. NJihovo meso se jede u svečanim prilikama. Mladoženja je obavezan da pokloni konja nevestinoj porodici da bi njen otac prihvatio i blagoslovio buduću zajednicu.

Tokom najtoplijih dana, oko podne, kada je zemlja vrela a vazduh za koji stepen hladniji, nije retko da razlika u pritisku između niskih i srednjih slojeva atmosfere stvara mali, i pomalo smešni tornado, širine 5-10 metara. Vazduh se kotrlja po stepi dižući prašinu do neba. Ponekad tornado naiđe na autoput ili železnicu. Vozilo koje slučajno prođe kroz njega uspeva da ga razbije i prekine vrtoglavo kretanje vazduha. Prašina lebdi u vazduhu nekoliko minuta, kao smeđi, nepokretni oblak, pa se sporo spušta na zemlju, prekriva travu i teretne vagone, zaboravljene na nekim sporednim šinama.

Prašina se vuče do periferije gradova koji se nalaze na jugu Kazahstana, blizu reka koje su omogućile poljoprivredni razvoj. One su, pre nekoliko vekova, omogućile da kazahstanski narod, barem na jugu, prekine svoje neumorno putovanje po stepi. Neki klanovi su napustili nomadski život da bi obrađivali polja. U ovakvim uslovima, pre 900 godina, rodio se grad Šimkent.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari