Rekosmo da je piroga ribarski čamac sa „podupiračima“ na obe strane, one čine čamac stabilnim posebno za vreme olujnih vetrova. Jednog dana smo poželeli da se provozamo. Sa obaveznim pojasom za spasavanje uhvatili smo se za debele kanape i opkoračili uzanu gredu podupirača. Krenusmo da oplovimo zaliv. Iznad nas vedro nebo, ispred providno more, vetrić pirka i sva ta lepota učini da sedište bude manje tvrdo i neudobno, da uže ne žulja dlanove, da…

Iznenada, na pučini se pojavi crn oblak. Kao njegova prethodnica vetar uskovitla talase i naduva jedra. Čamac jurnu u susret munjama. Nazad! Moramo odmah nazad, dovikujem i piroga menja pravac i skreće ka kopnu. Kasno, oblak nizak i težak stvori se iznad nas. Spajajući more sa nebom – istog časa izruči sve što je imao. Sa obe ruke stežem nabubrelo uže i hrabro dočekujem munje sa praskom groma. Vetar, jak i neprijatan podiže talase i zaglušuje svaki zvuk – taj isti vetar umilostivi se i odjuri oblačinu, ubrzo se nađosmo iza kišne zavese. Ubrzo se pojavi nebo – čisto i čudesno plavo. Srce mi zaigra kad ugledah obalu i isto mesto sa kog pre pola sata isplovismo!

„Sreća!“, reče debeljuškasti Bili. „Prošle nedelje nas je pohodio tajfun. Item, tako se zvao – prevrnuo je sve ribarske čamce i nekoliko lađi – zato što je blag dali su mu ime Item. Onim, žestokim, koji uništavaju sve oko sebe, „pokose“ sela, izlome drveće i potope sve brodove na koje nalete – njima dajemo ženska imena – jer znate – žene su jake!“

Ostrvo Borakaj je dugačko samo devet, a široko četiri kilometra. Ima prelepe plaže i džunglu u sredini. Ko „začeprka“ pronaći će mnoštvo interesantnih stvari.

Suprotno od obale prostire se naselje sa jednom asfaltnom ulicom i bezbroj sokaka. Na svakom koraku nalaze se dućani mešovite robe, stanica rikši (nema džipnija), pijaca i buvljak poznat po jedinoj telefonskoj govornici na ostrvu koja ovu azijsku nedođiju povezuje sa celim svetom.

„Začeprkali“ smo još dublje – i ušli u red zbijenijih kuća, sa uzanim puteljcima i niskim ogradama obavijenim rascvalim bugenvilijama i mirisnim cvetovima kamodža drveta. Gotovo iskonski mir i tišinu seoske periferije remetilo je povremeno kukurikanje petlića.

Danas je nedelja, a svake nedelje u podne održavaju se borbe petlova. „Ovo su PRAVE borbe, a ne program za turiste!“, rekoše nam. Uzanim puteljkom stigli smo do kuće na dnu.

U sredini prostranog dvorišta je arena sa drvenom nadstrešnicom i klupama na tri nivoa. Podijum je uzdignut i ograđen niskim staklenim zidom. Mnoštvo sveta je u dvorištu – isključivo muškarci. Većina u naručju drži smeđeg, crvenkastog ili belog petlića sa malom glavom i raskošnom krestom. Zbijeni u grupicama vlasnici su ozbiljni i ne obraćajući pažnju na nas. Vreme odmiče, na zadnju stranu noge petlića-fajtera, tankim koncem vlasnici brižljivo pričvršćuju oštar nožić u obliku sablje. Oglasi se metalni zvuk i masa ubrzo popuni sve klupe. Baš kao u ringu, u sredini arene pojavi se sudija; u jednoj ruci drži belog, a u drugoj smeđeg petlića. Istog časa posetioci skočiše na noge i iz stotinu grla razleže se žestoko nadvikivanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari