Mesec se to veče nije prikazao. Biće da ga je mrzelo da izlazi u prohladnu noć. Trebalo se niz besprekorno isklesane kamene stepenice spustiti do šetališta uz reku Li u kineskom gradu Jangšuu.

Nismo znali ni gde gazimo ni gde udaramo dok naš vodič nije upalio jaku baterijsku lampu da odagna mrak i pomogne nam u snalaženju. Napunili smo šiklju. Čamac sa kabinom sličan onim “kabrioletima” što od Novog Beograda saobraćaju do Ade Ciganlije, zauzeli su uglavnom evropski turisti, a beše i jedan Južnoafrikanac, razgovorljivi Australijanci… Taman kad je trebalo da krenemo, lađar na lošem engleskom nervozno povika: „Napolje, izlazite, ide milicija“. Jedino smo shvatili da treba izaći, ali nije bilo jasno kakve to veze ima sa „polis“. A posle nam se kazalo samo. Očigledno smo upali u neku poluilegalnu turu, neke divlje agencije bez urednih papira. Da nas je rečna policija zaustavila nasred reke, prekinula bi putovanje, a organizatore privela. Grupa obazrivih Skandinavaca, posle kratkog stojećeg sastanka na obali, odlučila je da odustane od avanture. Jer, daleko bilo, ako se nešto desi, ne bi mogli da apliciraju za nadoknadu štete i isplatu osiguranja. Da skratim, većina putnika se nije pokolebala, sačekali smo da „organi reda“ prozuje u patrolnom gliseru, uzvodno, pa nizvodno, pa se ponovo potrpali u čamac i zaždili u noć. Ulog je bio veći od običnog sna ili mašte vođene neutoljivom potrebom da pređe neku imaginarnu granicu. Platili smo neke izrazito sitne pare – što je u startu trebalo da izazove podozrenje, da gledamo noćno pecanje sa kormoranima na bajkovitoj reci Li. Kormorani trenirani kao psi za svoje gazde love ribu. Da crne ptice ne bi progutale plen, podvežu im vratove kanapom. Put do mesta susreta sa pticama proticao je sporo, sa nekom nelagodom. Gusti mrak. Nepoznata reka. Nepoznata zemlja. Gde smo mi sada. Kud plovi ovaj brod. Da li tako izgledaju kidnapovanja. I onda se zavrtelo, avantura je dobila pun smisao. Na jednom splavu širokom sedamdeset-osamdeset santimetara, sklepanom od pet bambus trupaca, blago uzdignutim na pramcu, upalio se reflektor. „Vidi, kormorani“, povikali su oduševljeno ljudi, do tog trenutka obuzeti lepljivim slutnjama. Naš brod je usporio, a gospodar kormorana preuzeo vođstvo i na sreću nismo se prevrnuli kad su se svi putnici prebacili na stranu gde se dešavao spektakl za oči i fotoaparate. Jato ptica zaranjalo je u mutnu vodu, nestajalo ispod „svog“ čamca, pa su isplivavali na površinu i sa glavom iznad vode gutali ribe, pa ponovo gnjurili, pa svako malo ponavljali ritual… Lovom smo se zabavljali sigurno dva-tri kilometra, bez ideje o finalu priče. Prateći kormorane, pristali smo kod neke šljunkovite obale gde smo poskakali iz čamca. Više kao poslušni pačići nego gordi letači, kormorani su se jedan za drugim dogegali do svog gazde da im iz grla izvadi još žive ribe svih veličina i prebaci ih u pletenu korpu. Posle su ih kormorani kao nagradu pojeli za večeru jer više niko ne lovi na ptičji način. Šou je za turiste. Ozbiljni igrači koriste mreže i štapove. A mi razdragani turisti slikali smo se sa kormoranima, za džabe, fotografisanje je bilo uključeno u cenu aranžmana. I trebalo je po savetu kormorandžije u stranu ispruženu ruku blago pomerati gore-dole, simulirajući let ili talase, da bi se šest-sedam kila teška ptica ugodno osećala. Jedna je bila do te mere srećna da se debelo ispraznila pored svog nosača. U povratku je glavni štos bio vikati „Pazi, policija“ i svi smo se smejali, pa čak i domaćini i pitali su da li želimo i na vodeni šou, a rekli smo ne hvala, hoćemo kući, ptičja radionica je zadovoljila našu dozvoljenu dnevnu adrenalinsku kvotu.

Foto: Jelica Stojančić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari