Odmah prepoznajemo znake civilizacije. Prolazimo pored kuća koje liče na kuće, idemo putem koji je posut. Konačno stižemo do vrha sa zaravnjenom i utabanom zemljom. Na sredini je prazan, od kiša blatnjav prostor koji bi trebalo da predstavlja trg.

Unaokolo su radnjice i improvizovane tezge. Ovo je kinesko selo. Vredni su i dobri trgovci. Zato mnogo bolje žive od ostalih plemena koja silaze sa planina i donose im svoju robu. Prepoznajem žene iz plemena Lise i Ake. Okupljaju se oko nas. Posebno su ljupke devojčice u živopisnim nošnjama; sa pristojne razdaljine stidljivo prate naše pokrete, posmatraju kameru na ramenu. Tezge su prepune tropskog voća, trakica ukrašenih vezom i perlama, sveže seckanog kokosa, velikih smeđih cigara, raznih vrsta semenki, slatkiša. Ugledala sam flašu, u njoj je nešto veliko, lelujavo. To „nešto“ je džinovska stonoga.

Počinje ubeđivanje, ne sa prodavačicom nego – sa Petrom.

Gledajući flašu, pita prodavačicu da li ima sličnu sa zmijom, kao što je video u Laosu. Žena vrti glavom, ne razume, vodič mu objašnjava da takvu ovde neće naći. Na teritoriji Tajlanda zmije su zakonom zaštićene. Petar se dvoumi. Prijatelj kome kupuje bi se obradovao, originalan poklon. Isključiva sam i upornost pobeđuje: ne želim da putujem sa azijskom stonogom u prtljagu! Napuštamo plemenske teritorije. Nebo se ne vidi od gustih krošnji, izbijamo na asfaltni put: nazad u civilizaciju koja se sporim korakom penje put planina…

Na visini preko hiljadu metara je hram Doi Sutep. Za ovo najznačajnije mesto hodočašća Tajlanđana vezana je legenda: Sveštenik iz Šri Lanke naišao je na svete Budine relikvije i nije znao gde bi ih pohranio. Moram naći belog slona, samo bi on bio vredan da ih nosi, mislio je kaluđer. Čim ga je našao, stavio ih je na njegova leđa, uvezao i pustio ga da luta planinom. Životinja je dugo hodala džunglom i konačno se zaustavila na jednom od tri planinska vrha. Tri puta se okrenula i riknula tako jako da se drveće u džungli zatreslo. Potom je klekla. To je bio znak da je našao sveto mesto…

Došli smo u podnožje veličanstvenog hrama. Do njegovog vrha je toliko stepenica koliko godina ima dana. Sa vrha pogled se pružao na magličastu dolinu Čijang Maja i modra burmanska brda.

Začuše se zvona. Jedno, dva, pet… mnoštvo! Mala, srednja, velika, mesingana, bakarna… Treperavi zvuk odjekivao je šumom – probijajući izmaglicu provlačio se ulicama i sokacima grada u dolini…

– Baang… Za godinu života!

– Baang! Za prošlost…

– Baang, za budućnost, za najmilije, za prijatelje tamo, kod kuće, za zemlju našu!

Cvile, mole, ječe ta bezbrojna zvona okolnim brdima… Njihov mističan i svečan eho vraća se i uvlači među srebrne i zlatne niše hrama, hti-kišobrane, raskošne duboreze, filigranske ograde…

Pljusnu kiša. Sa bosonogim kaluđerima stojimo pod krošnjom velikog banjan drveta. Oblaci, kao poplašeni, beže ka severu. Iznad nas se zaplavi nebo. U istom času sve utihnu i zavlada mir. Kao mitski slon, obilazimo tri puta svetilište sa impozantnom kupolom i rezbarenim paviljonima. Ulazeći u jednu od kapela plašim sivo-narandžaste ptice. Prhnuše ka nebu, njihov čarobni cvrkut prati me sve do podnožja. Kada smo sišli, put je bio potpuno suv. Orhideje….

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari