„Ali vi niste predmet ovde“, izrekao sam misao koja me je dugo kopkala. „U tome i jeste stvar“, rekla je Marina. „Idete u toalet?“, naivno sam upitao, setivši se njujorškog performansa „Umetnik je prisutan“, tokom kojeg je nepomično sedela satima dok su se pred njom smenjivali posetioci izložbe. „Idem u toalet, pijem vodu. Nije u tome stvar. Ja sam ovde katalizator, medijum. To je mnogo teže.“

A zašto je teško Marini Abramović da bude „medijum“? Zato što je u proteklim godinama umetnica postala „medij“, prvoklasni „selebriti“ koja se druži sa Ledi Gagom i Džej Ziem. Odatle i najviše prekora na račun njene umetnosti, ishitreni kritičar pripisaće tročasovno čekanje u redu ispred galerije njenoj svetskoj slavi, a zaboraviće da razmisli o svemu čemu nas umetnica uči dajući nam na tanjiru „ništa“, odnosno dajući nas same sebi.

Marini je teško da bude „medijum“ i zato što njena pojava ne nosi samo ličnu energiju koju može imati žena koju ste jutros videli u javnom prevozu ili u pekari, već energiju svih naslovnih strana, knjiga, filmova i predstava u kojima se pojavila. Zato je ovaj projekat izazovan, jer u sopstvenom prostoru umetnica sama sebi postaje najveća smetnja. Dok se direktno ne obrati posetiocu i usmeri ga na jedno od energetskih polja koja pokušava da stvori, obavijena je velom sopstvene slave. Kada vas uhvati za ruku ili vam šapne potpuno ljudsko pitanje, veo slave pada i Marini ostaje samo snažna ljudska energija. Naizgled fizički podnošljiviji, ovaj projekat Marine Abramović može se opisati kao izlazak iz uloge umetničkog dela, gde je sama donekle „žrtva“ posetilaca izložbe. Ovo je, verovatno, prirodan zaokret u karijeri iskusne i ispunjene umetnice, kojoj se godine na licu ne vide.

Kao što sam joj obećao, došao sam ponovo, u avgustu. Tokom dva sata čekanja u redu, iz galerije su izlazili uplakani, nasmejani, ljuti i ravnodupni ljudi. Poslednjeg dana tromesečnog performansa posetiocima su date zvučno izolovane slušalice za uši, da tišina bude veća. Performans se vremenom menjao, upotreba prostorija, prisustvo stolica. Sa slušalicama na ušima shvatio sam da sa Marinom ovog puta neću pričati. Umetnica je, držeći se za ruke sa jednim posetiocem, usporeno hodala napred – nazad u jednoj od manjih prostorija, diskretno, kako sama sebi ne bi smetala. Delimično razočaran, bez teških misli koje bih ovog puta podelio sa belim zidovima, ubrzo sam otišao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari