Uskim sokacima penjemo se na brežuljak do Sulejmanije, džamije koju je za najvećeg od svih sultana i jednog od najmoćnijih vladara u istoriji, Sulejmana Veličanstvenog, sagradio jedan od najvećih arhitekti u istoriji, Mimara Sinan. Sva vreva grada koji danas ima preko 15 miliona stanovnika kao da je nestala kada uđete u dvorište džamije koju smatraju najlepšom u Istanbulu, a od 83.000 džamija u Turskoj u ovom gradu ih je preko 3.000.

Apsolutnu tišinu naglašava cvrkut ptica među čempresima koji se, onako tamni, uzdižu uz vitke bele munare. Sulejman je vladao skoro pola veka i to je doba najvećeg zamaha, ne samo osmanlijske države i Otomanskog carstva već i umetnosti i nauke. Ova džamija sagrađena je da bude večna. Podignuta je sredinom 16. veka i od tada do danas nije je oštetio nijedan od 89 zemljotresa koliko ih je zabeleženo u Istanbulu u proteklih 500 godina. Sulejman Veličanstveni je voleo lale, to prolećno cveće čija je postojbina Turska i sam je uzgojio neke vrste, od hiljada koliko ih danas ima. U dvorištu njegove džamije ostavljaju utisak crne, a svuda u Istanbulu šire se lale u neviđenom spektru boja jer je u maju ovde Međunarodni festival lala i izloženo je pola miliona cvetova koji su toliko oduševili Evropu. A doneo je lalu austrijski ambasador u Beč, nazvao je tulipan zbog asocijacije na turban (toliban na turskom). Po lalama je i jedna od najlepših istanbulskih džamija dobila ljupko ime Laleli džamija, kraj koje prolazite dok odlazite da vidite i to čudo od Kapali čaršije gde se sve šareni po meri turista kojih svake godine nekoliko miliona stiže u ovaj neuporedivi grad. Tom jurišu na 3.500 dućana smeštenih u 80 sokačića raduje se 15.000 ljudi koji trguju između 18 kapija. Najpoznatija je Bajazit kapija iznad koje stoji grb Osmanskog carstva i natpis: „Bog voli ljude koji trguju“. Doživljavajući ekonomski procvat poslednjih decenija, Turska i Istanbul se približavaju snu Ataturka i republikanaca koji su posle sloma Otomanskog carstva želeli jedan novi svet. Taj svet stigao je u Istanbul možda sa Orijent ekspresom, najčuvenijim vozom koji je spojio Pariz sa Istanbulom, otvorivši ga sredinom 19. veka otmenoj Evropi koja je pohrlila da vidi grad o kome su pričane bajke. Danas na to vreme podseća Istikal ulica, koja je nepromenjena od sredine 19. veka, slična pariškim ulicama, sa svojim malenim tramvajem koji zovu „nostalgija“. O nostalgiji, koja budi melanholiju, pisao je toliko Orhan Pamuk. Ali Istanbul nije nostalgija. Istanbul, to su sve boje. Osmesi i srdačnost ljudi, čaj i baklava sa pistaćima, daire na kojima mi umetnik kaligrafskim umećem slika od slova derviša koji pleše u divnom dućanu u kome nema pogađanja za cenu. Pisac Flober, opčinjen raznolikošću toga grada, 1850. godine napisao je da veruje da će Carigrad postati prestonica sveta jer u njemu svet izgleda kao zabavno mesto na koje je čovek došao da bi bio srećan. Zato ne izaziva ovaj neopisivi grad nostalgiju jer je ona žal za prošlim. Ovaj grad izaziva radost. Možda je to do onog koji doživljava. Ili kako bi to rekao Orhan Pamuk: „Moj Istanbul nije egzotičan, magičan ili čudnovat, jednostavno je fantastičan“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari