Već nekoliko dana smo na rajskom indonežanskom ostrvu i ne mogu da se nadivim lepoti predela i vedrini stanovnika i načinu njihovog života…

 Na Baliju ima mnogo hramova: oni nemaju izgled kuće, već mesta sa kamenim ili drvenim ukrasima u kojima borave njihovi nevidljivi bogovi…

Autobus kojim se vozimo morao je da stane i propusti povorku Balinežana. Krenuli su na procesiju povodom praznika. Svečano obučeni i nakićeni izgledaju kao buket cveća. Žene nose duge suknje i kratke bluze, pevaju i idu uspravno, jer na glavi nose tanjir, a na njemu, umetničko delo domaćice! Red voća, red cveća, pa kolači! Sve to još nekoliko puta (da bude visoko oko metar). Na suženom vrhu te, mirisno-slatke piramide je cvet ili drugi ukras. Iza žena su muškarci sa instrumentima. Hodajući sviraju. U trećem redu su oni što nose duge bambusove štapove ukrašene papirnatim zmajevima…

Menjam pravac i krećemo za njima. Ubrzo izbijamo na obalu. Hram je sagrađen na steni: u moru. Ime mu je Tanah Lot i posećuju ga isključivo vernici. Kad je plima idu čamcima. Talasi Pacifika zapljuskuju stenu. U njenoj pećini žive zmije prstenastih šara, čuvari hrama. Sedimo na travu i čekamo zalazak sunca. Vernici nam se pridružuju. Tišinu remete šaputavi glasovi njihove molitve. Sunce utonu i sumrak obavi sve. Čujemo samo reči molitve: („Ko je mudar u srcu/ taj ne žali za mrtvima/ sve što živi, živi večno/ nestaje samo krhka ljuštura/ a duh je bez kraja/ večan, besmrtan…“)

Vozimo se pored mango šumaraka, iza njih su terasasta pirinčana polja;od tek zasađenog do onog zrelog. Sade ga i žanju samo muškarci (pošto se tamo smatra da žena nije dovoljno čista). I sađenje i žetva su ritual. Najvoljenija boginja na ostrvu je Devi-Šri, boginja pirinča: okosnica života i smrti! Kad u blato stavljaju tek iznikle pirinčane stabljike, ljudi šapuću umilne reči boginji i mole da im podari što više pirinča. Kad dođe vreme žetvi, stabljike ne žanju srpovima, već nožićima izvinjavajući se Devi-Šri što moraju da joj nanose bol…

’Danas obilazimo jedan neobičan hram, ali neka to bude iznenađenje!’, reče nam vodič.

Zaustavili smo se u gustoj šumi pala drveća po imenu Sengeh. Utaban put vodio je do niskog kamenog hrama – jedinstvenog i interesantnijeg od svih koje sam dotad videla.

Po dugačkom kamenom zidu stoje, skaču, jedu i sede – stotinu majmuna.

„Ovo je jedinstveni Majmunski hram! Balinežani ove životinje smatraju svetim, pa im svakodnevno donose hranu. Okruženi su pala drvećem, njegove bujne krošnje olakšavaju im da se sa najnižih grana penju na više grane i sa lakoćom stignu do vrha“, kaže naš Balinežanin.

Iznenađenje je uspelo, ne znam na koju stranu da gledam, šta pre da snimam. Dve vremešne gospođe se odmah snalaze; prilaze da se slikaju i staju uz samu ivicu zida na kojem sede pet ili šest malih i jedan veliki majmun. Bliža zidu ostavi tašnu na ogradu, uhvati prijateljicu pod ruku i KLIK, nestade tašna! Osmesi namešteni za fotografisanje pretvoriše se u zbunjenost, a panika zavlada kad najveći majmun sa tašnom u ruci skoči preko grane i odskakuta u krošnju. Balinežanski domaćini pokušavaju da spasu stvar pljeskanjem, uzvicima, užurbano trebe banane i podižu ih kao mamac. Uzalud, majmun sa tašnom nestao je u ko zna kojoj krošnji pala drveća.

Mangupčinамajmunska! Sreća što je bila prazna, a mogao mi je ukrasti fotoaparat!“, neprestano je gunđala gospođa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari