Pošto smo letovali u Aleksandropolisu, na svega 40 kilometara daleko od turske granice, nije bilo nikakve dileme da bi trebalo napraviti izlet i u nekadašnje Osmanlijsko carstvo. Jednom carstvo – uvek carstvo – barem bi se to reklo po prvom utisku – pri prelasku granice.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Čim izađete iz Grčke, dolazite do mosta preko reke Marice, gde – na mostu – prvo prolazite pored dva grčka (NATO) stražara, a zatim, posle nekoliko metara, pored dva turska (takođe NATO) stražara, sva četvorica veoma mlada, a mrkog pogleda (barem dok im prijateljski ne mahnete i izmamite osmehe), da biste zatim konačno stigli pred brojne, službene zgrade turske pogranične zone, dok su na sve strane istaknute velike crvene zastave sa belim polumesecom i zvezdom. Odmah pored, nalazi se i jedan omanji garnizon sa turskim vojnicima, tek da se zna da je Turska, i dan danas, prava i velika vojna sila. A i mora da bude – sa tako nemirnim granicama.

I onda, kao ništavni turisti, stajete četiri puta pred raznim šalterima. Na prvom (ako me pamćenje ne vara), uzmu vam zeleni karton i saobraćajnu dozvolu; na drugom šalteru vam traže pasoše; na trećem vam ponovo uzmu i saobraćajnu dozvolu i pasoše i zalepe neki bar-kod na zadnjoj korici pasoša, da bi vam na četvrtom šalteru ponovo tražili pasoše, da bi skenirali taj nedavno zalepljeni bar-kod. Sva sreća, bili smo tog jutra maltene jedini na granici, pa smo i pored četvorostruke gnjavaže brzo ušli u Tursku.

I tako, krenusmo putem ka Kešanu, a zatim ka Galipolju, Čanakaleu i Troji, dakle – i na jednu kraću posetu azijskom kontinentu! Ceo taj evropski deo Turske, da odmah primetim, deluje vrlo doterano, na sve strane se nešto gradi i dograđuje, gradovi deluju moderno i održavano, uz nove, sveže asfaltirane drumove (nema Marka da ih poore povremeno), sa po dve trake u jednom smeru i sa brojnim raskrsnicama sa kružnim tokovima koja elegantno razrešavaju moguće saobraćajne gužve na isključenjima sa glavnog puta. Iako je ograničenje na takvim putevima bilo 80-90 kilometara na sat, vozi se stotka i više (naravno, ja ne), i desi se da vas obiđe i poneki autobus ili kamion, vozeći svih 120 na sat, pa ono „vozi ko Turčin“ važi još uvek, ali ništa više od „vozi ko Bugarin, Grk ili Srbin“. Od granice do Kešana ima tridesetak kilometara, i – ako ne nastavite za Istanbul – tu skrećete ka jugu, ka Galipolju (do kojeg odatle ima još 70 kilometara). Ova (dosadna) rastojanja navodim jedino da bih skrenuo pažnju na to koliko je Turska (neverovatno) velika zemlja, ogromnih prostranstava, pa nam je i za naš izlet, kojim smo samo štrpnuli od severozapada Turske, trebalo 550 kilometara vožnje!!

Uzgred, posle granice smo prvo prošli kroz Ipsalu, kuda bi trebalo da prođe tzv. „Turski tok“ da bi se tu negde na granici sa Grčkom ulio u „Teslin tok“. Koliko smo mogli da procenimo, toka, tj. tokova, a ni gasa odatle, još nema ni na vidiku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari