Druga generacija, po pravilu, ne zna srpski. U srpskom muzeju “Sv. Sava” u Čikagu sa žaljenjem kažu da najveći deo druge generacije Srba, rođenih u SAD, ne zna da izgovori nijednu rečenicu na srpskom. U najvećem broju slučajeva obrazovani znaju samo po imenima srpske pesnike poput Šantića ili Dučića, o kojima su im roditelji ili dede i babe pričali, dok najčešće nisu ni čuli za Danila Kiša, Svetlanu Velmar Janković, Dragoslava Mihajlovića, Borislava Pekića, a kamoli pročitali bilo koju knjigu savremenog srpskog pisca.

Mnogima se srpstvo sastoji u odlasku jedanput ili dva puta godišnje u neki od srpskih restorana, učešću na srpskom festivalu u avgustu u Čikagu, gde će tokom tri dana jesti američke hamburgere preimenovane u “srpske pljeskavice” i slušati “Tamo daleko”… Međutim, postoje svetli izuzeci druge generacije koji odlično govore srpski jezik, poznaju savremene srpske pesnike, organizuju večeri poezije na kojima se čitaju njihovi stihovi i muzike na kojima se izvode dela naših kompozitora. Pripadnost naciji, njenoj kulturi, jeziku nije nestao, zahvaljujući dobrim delom pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Za verske praznike Božić, Veliki Petak, Uskrs, Duhove srpske crkve su prepune. Na Badnje veče brojni Srbi pohrle u crkve po badnjake. Za slavu nose slavske kolače u crkvu. Veza sa crkvom nije (samo) religiozan obred već pre svega veza sa Srbijom i sa njenom kulturom.

Po podacima muzeja Sv. Sava, nekoliko se Srba iz SAD, nakon promena 2000, vratilo u Srbiju, pokušavajući da pokrenu sa kapitalom, od stotinak hiljada dolara, mala preduzeća, sa nekoliko zaposlenih. Međutim, sukobljeni sa mitom i korupcijom, ubrzo odustaju od tog nauma vrativši se u SAD. Na srpskom groblju u Libertvilu, na jednom spomeniku – listi umrlih, na kome je zabeleženo više stotina Srba sa godinom rođenja i smrti, imenima prethodi natpis: “U beskrajnom nizu na groblje će poći da čekaju vaskrs – koji mora doći slobode i pravde. Kada sloboda grane i srećna bude otadžbina nama će najteža biti tuđina”. Da li je došlo vreme za prevazilaženje naših podela? Više nema, ili su devedesetogodišnjaci, onih koji su se međusobno sukobljavali sa puškom u ruci. Nekima je puki slučaj odredio stranu na kojoj su se našli. Mnogi koji počiniše zločine, su istim činom postali su i žrtve. Mogu li deca i unuci da prevaziđu sukobe svojih predaka, a da prošlost ostave istoričarima? Srbi su malobrojan narod. Ima ih svega manje od deset miliona, a više od četvrtine živi van granica zemlje. Mnogo. Premnogo. Zajednici su potrebni svi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari