„Čini se da hotelska soba ume prijatno da ćaska, ali i da zaćuti kada je potrebno. Nepoznati saputnik uvek nam deluje lepše, zanosnije, snažnije, bogatije, pametnije, ljubaznije i bliskije nego osoba koju odavno dobro poznajemo.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Ono što nam je strano, vodi ka bliskosti, a ono blisko ka distanci. Čitam ove reči Roberta Valzera u sobi hotela Moskva, u Balkanskoj ulici broj 1, u Beogradu, glavnom gradu bivše Jugoslavije, a sada glavnom gradu Srbije i Crne Gore. Hotel je 1906. godine sagradilo Osiguravajuće društvo „Rusija“, prema projektu arhitekte Jovana Ilkića. Reč je o prekrasnom zdanju u stilu bečke secesije. Podseća na neogotički zamak sa šiljatim iglama, kitnjasto ukrašen cvetnim motivima izrađenim u keramici u zelenoj i žutoj boji, koja dominira, i kojima je obložena fasada od švedskog granita. Spolja je ostao isti, dok je u prizemlju verovatno došlo do ozbiljnih izmena, jer nije sačuvan isti estetski kriterijum, već se pribeglo drugačijem, funkcionalnijem i pomalo ružnom. Komunistička epoha je, iznutra, ostavila svoj pečat na staklu u glavnom holu, na ukrasnim mozaicima po širokim odmorištima na spratovima, kao i na nameštaju. Mnogo je naznaka koje upućuju na samopregoran rad seljaka i radničke klase. Moja soba je dupleks i nalazi se na trećem spratu. Iz malog salona vode drvene stepenice kojima se penje do spavaće sobe. Veliki prozor gleda na park. Posmatram u daljini reku Savu koja pravi krivinu da bi se, odmah potom, srela s velikim Dunavom. Reka Drina, ona o kojoj piše Ivo Andrić, najveća je pritoka Save. Drina nastaje spajanjem Pive i Tare, dve malene reke koje izviru na Durmitoru i planinskom masivu Komova. Svakog jutra, tokom svog boravka u Beogradu, budim se s pogledom, obavijenim gustom maglom, na tu hladnu reku. NJene ledene vode stižu iz Višegrada, bosanskog grada čiji je značaj u srednjem veku bio izuzetno veliki, budući da je predstavljao komunikaciono čvorište između hrišćanskog (srpskog) i islamskog (bosanskog) sveta. U njemu se nalazio, i još se nalazi, „veliki, kameni most, skupocena građevina jedinstvene lepote, kakvu nemaju ni mnogo bogatije i prometnije varoši“, piše Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija. Sa prostranog vidikovca iznad reka Save i Dunava, sa stare Kalemegdanske tvrđave, vidi se njihovo ušće. Dok šetam po tom vojnom utvrđenju od davnina, koje je sada preuređeno u park, nailazim na keltske, rimske, vizantijske, slovenske, turske i austrougarske tragove. Svi oni skupa čine suštinu ne samo Beograda nego i čitave bivše Jugoslavije. Kula Nebojša, u podnožju, na ušću dveju reka, nemi je svedok njihove bračne sloge. Nailazim na maleni hram u kojem je grob nekog vezira i ostajem iznenađen. Provirujem kroz rešetke na prozoru i otkrivam uzan i kratak kovčeg, prekriven zelenom čojom s natpisima iz Kurana. Oko njega se nalaze predmeti neophodni za verski ritual i očuvanje samog kovčega. Grobnica nije napuštena nego je savršeno očuvana i o njoj se neko pomno brine. Kako je mogla preživeti sve istorijske vihore jedne tako složene zemlje? Pogled na muzejske tenkove i topove, poređane u jednom od dugačkih i širokih šančeva ovog utvrđenja, uliva strah. Beograd, međutim, ostavlja utisak spokojnog i malog provincijskog grada

Iz knjige „Gradovi u kojima umine bol“. Prevod sa španskog Biljana Isailović. Izdavač: Arhipelag.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari