Put kojim se ređe ide vodi nas u Obudu, najstariji deo Budimpešte. Umesto impozantnih peštanskih zdanja i velegradske buke, nenametljiva lepota građanskih kuća iz doba baroka, kaldrmisane uličice, tihi mali trgovi, starinske kafane…


Dunav prelazimo preko Margitinog, a odatle idemo tramvajem, otkrivši da nisu svi tramvaji u „kraljici Dunava“ kraljevski kao oni u centru: ovaj naš kleca i galami, i pri tom nema ni zvučnog ni pisanog obaveštenja dokle smo stigli.

Hoćemo na F? tér – Glavni trg. Tražeći ga, prolazimo kroz blok glomaznih stambenih zgrada; iz doba komunizma, kako se ističe u vodičima, valjda kao opravdanje za to ružno pače koje ne ide ni uz Budim, ni uz Peštu, ni uz Obudu, niti će ikad postati labud.

Trg F? okružuju lepe i znamenite kuće iz 17. i 18. veka, kada je Obuda pripadala bogatoj aristokratskoj porodici Zićys, u čijoj je palati danas muzej Lajoša Kašaka, avangardnog pesnika i slikara, saradnika Micićevog „Zenita“.

Lepotom se izdvaja gradska kuća, nekadašnja i sadašnja; pred njom je, gde i spada, statua Pala Harera, prvog gradonačelnika Obude. Na ovom su trgu i „Žene s kišobranima“, mnogo fotografisani rad Imrea Varge, najvećeg mađarskog savremenog vajara. Nedaleko je i galerija s bogatom kolekcijom njegovih skulptura. Varga je izvajao jedan od najpotresnijih spomenika žrtvama holokausta, Žalosnu vrbu, postavljenu u dvorište Velike sinagoge, u čijoj je okolini bio jevrejski geto. Vajao je i pesnika Mikloša Radnotija, a njegov je i onaj zamišljeni Imre Nađ, koji je zastao na mostiću i gleda u Parlament, kuću u kojoj se kroji i prekraja istorija.

U Obudi je i Vazarelijev muzej, sa 400 radova ovog poznatog slikara, Mađara, rođenog u Pečuju 1906. Njegova čuvena „Zebra“ sa zakrivljenim crnim i belim prugama smatra se najranijim primerom op-arta.

Nećemo zaobići ni „Új Sipos Halászkert“, kafanu nadaleko čuvenu po ribljim specijalitetima. Ipak, naručujemo kafu i kolače – po izboru konobara. Nije nas prevario, vrhunski su i ukus i dekoracija.

Centar Obude je Trg Florijan, važan saobraćajni čvor. Južno od njega nalaze se ostaci rimskog grada Akvinkuma i muzej s veoma vrednim eksponatom – vodenim orguljama iz godine 288.

Zanimljivostima Obude tu nije kraj, a jedna od njih svakako je i spomenik žrtvama saobraćajnih udesa – skršeni auto i crni i anđeo koji jednom rukom pokazuje nebo a u drugoj drži venac.

U Tu stogodišnjoj kafani „Kéhli“ rado je pio pisac Đula Krudi. Previše rado – izgubio je zdravlje, brak, čitaoce. Od zaborava ga je spasao Šandor Marai knjigom „Sindbad se vraća kući“, izmišljenom pričom o Krudijevom poslednjem danu. U svom Dnevniku iz ratne 1943. Marai citira Krudijevu misao da je krčma „velika književna vrsta“, ali sad se, napominje Marai, „i ona napunila… ološem koji decenijama buja i prisvaja svako mesto, svaku priliku i bez bilo kakvog obzira iživljava svoje instinkte čopora“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari