U hronikama grada stoji da je Adati podigao kuću krajem devetnaestog veka, kada je brdo bilo pusto a centar grada bio uz samo pristanište, ne sumnjajući da će koju deceniju kasnije ovo postati elitni deo grada. U bejrutskim arhivima, Jang, arhitekta po obrazovanju, pronašao je i plan kuće, čije je detalje istražio radeći na svojim slikama i kroz koju se sada kreće kao kroz svoj vrt.

Ali i o ružičastoj kući, kao i o drugim građevinama i mestima u Bejrutu, postoje legende. A kada je pripovedač vešt kao što je svetioničar Viktor, čija porodica već celo stoleće živi u podnožju svetionika a posao se prenosi sa koleno na koleno, priče zvuče uverljivije nego pisana reč. Stari Bejrućanin priča kao da govori o današnjem vremenu, kako je to najpre bila Adatijeva kuća za lov, kasnije je iznajmljivao nekom turskom generalu, te podrumi još kriju karabine i sablje.

Viktor nije jedini koji o prošlim događajima govori kao da se dešavaju danas, u Libanu su priče o starim vremenima vekovima usavršavana veština. Tajne ružičaste kuće u Manari su kazivanja o velikim putovanjima, trgovini u gradu uvek okrenutom ka moru i o velikim ljubavima. Osim zakopanih blaga, spominju se i skriveni prolazi izgrađeni sve do mora. Međutim, nesporno je samo to da je kasnije Adati sazidao još jedan sprat a kuću nasledio njegov sin koji nije imao dece, da bi kasnije bila prodata drugoj porodici. Jang je slikar koji istoriju čita, ali i sluša i utkiva u svoje slike prirodno kako ispija vino i svira džez na trombonu. Kao italijanski renesansni umetnici, okušao se u više područja, pre svega muzici, želja mu je da se u akustičnom prostoru kuće izvedu koncerti gitare, klavira, arapske laute.

I kao dorćolske kuće podignute pre Drugog svetskog rata, na kojima su potom nadozidani novi spratovi, stanovi menjali vlasnike a naslednici prvih vlasnika postajali podstanari, tako su i bejrutske vile, poput ove ružičaste, prošle svoj put kroz decenije i na svoj način obeležile etapu u istoriji grada. Stari ugovori još uvek važe, ne samo u ružičastoj kući već i u brojnim drugim kućama, čiji stanari plaćaju stanarinu u starim libanskim lirama. Iako se vlasništvo tokom vremena menjalo, mnogi stari stanari ostali su tu do danas, pa je i Fajza ostala sama u velikoj kući sa poslugom, poput renesansnih matrona ostalih iza velikih dinastija u velikim palatama i pustim hodnicima. Među najzanimljivijim eksponatima izložbe je nekoliko portreta Fajze Kazen koje je Jang naslikao. Ona je libanska Monaliza, sa osmehom aristokratkinje, bez patetičnog žala za minulim vremenima i bez gorčine prema novim. Stoji na balkonu, gleda u more, a šal se vijori na vetru koji dolazi sa pučine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari