Ulazi u kafane ili restorane tj. gostionice, kako im na firmama stoji naziv mnogo me podsećaju na neke sremske, recimo rumske ili sremskomitrovačke ajnforte, što bi bilo kao nekakav hodnik sa nadstrešnicom koji vodi ka zgradi. Iako je, uostalom i u Beogradu, u ovo tranziciono vreme spao na svega nekoliko pravih mesta, koja uglavnom nisu u turističkim vodičima, zato je prava retkost naći nešto što na to podseća.


Gledajući gore prema Dolcu, Kaptolu, katedrali i Gornjem gradu roje mi se osećaji, zanimljivo uglavnom muzički, pa u sebi pevušim onu Arsenovu pesmu „Zagreb i ja se volimo tajno. Bez pisama i razglednica, mi smo ko slavni ljubavnici iz zavađenih porodica…“

Nisam često boravio u Zagrebu, ali kada god sam dolazio, bilo je to za pamćenje. Ušli smo u jednu od kafana, bila je to „Šestine“ sa pravim stolnjacima na crveno-bele kockice.

– Kaj želiju mladi gospon – čujem odlomak razgovora za susednim stolom, a momak koji je zbunjeno gledao u konobaricu upita šta preporučuju za gablec ili užinu tj. marendu, kako se kaže u ostalim verzijama jednog jezika sa četiri imena. Ona će:

– Imamo friški, odličan mozak sa jajima, pa onda…

– Vojo, sad znam šta ćemo tebi poručiti. Šta, nisi čuo, imaju mozak sa jajima, baš ono što je tebi nedostajalo kada si tražio pare za dnevnice. Možda naplatiš kada se vratimo u Beograd!

Voja prihvati bezazlenu šalu pa prsnu smeh i miran prostor Šestina ožive, a polutama unutrašnjosti kao da se razbi i krenu razgovor. Očito iskusan ugostitelj, čovek iza bara pusti muziku, pa se sada razlegao elegični, prijatni glas Gabi Novak, koji mi je uvek bio prepoznatljivi znak glavnog grada Hrvatske.

Iako je bilo prepodne, hteli smo da probamo i pivo i to mešavinu točenih koje nose popularno ime „medved“, a radi se o pomešanim svetlim i tamnim pivima. Samo probasmo i krenusmo da se nađemo sa ostatkom društva na Cvjetnom trgu, odmah iza pravoslavne crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg ili, kako je narod zove, Preobraženjska. A iza crkve, niz restoranskih stolova ispred onoga što je nekada bilo kino „Zadar“ stoji spomenik hrvatskom pjesniku srpskog porekla Petru Preradoviću (po njemu se službeno zove čitav trg), koji je dok je pohađao vojne škole u Bečkom Novom Mestu pisao romantične sonete na nemačkom jeziku. To je tada bilo logično, biti Hrvat i Srbin istovremeno, a govoriti i pisati na nemačkom…

Za stolovima veselo društvo, koje uveseljava jedan mladi, ambiciozni ulični svirač koji je vešto nizao popularne rok kompozicije, prava mini rok enciklopedija.

Čitav prostor trga neobično je oživeo pa iz pokrajnih ulica stiže mnogo nekog sveta, koji je eto baš tu našao da šeta i zastajkuje.

– Vojo, ovo su čuli da si ti stigao pa se okupljaju, nastavljamo šalu iz „Šestina“, a Toni, koji nas je ljubazno dočekao ozbiljno će:

– Ljudi su željni druženja, a pred Uskrs uvek je nekako posebno, pa i kod vas je, mislim, slično, ove godine slavimo zajedno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari