Voz iz Šimkenta stiže tačno na vreme na stanicu Almati 2. Vazduh je svež. Prijatan vetar dolazi sa planina iza grada, koje dostižu visinu od 3000 metara. Gomila ilegalnih taksista, ispred železničke stanice, nestrpljivo čeka mušterije. Vožnja po gradu košta oko 300 tengi, što je malo više od jednog evra.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Almati je bio glavni grad Kazahstana do 1997. godine, kada je predsednik Nazarbajev odlučio da premesti svoju rezidenciju, ministarstva i skupštinu u Astanu. Zvanično, Nazarbajev je doneo ovakvu odluku zbog brojnih zemljotresa koji trese Almati, ali se smatra da je jednostavno hteo da bolje kontroliše severni deo zemlje, u kom žive Rusi.

Almati je grad bez jasnih kontura. Teško je odrediti gde počinje i gde se završava. Ka severu, visoke socijalističke zgrade ustupaju mesto malim, starim kućama sa oljuštenim zidovima. Radionice za popravke, uvek otvorenih rešetaka, bez stida pokazuju intimu svoje unutrašnjosti: stare automobile, gumene omotače zaboravljene u uglu, gde se stepska prašina spušta uporno, neprimetno. Među uličicama, kao duge i bezopasne zmije, vuku se šine, na kojima ponegde leže stara železnička kola. Šine ne vode više nikuda. Tokom Sovjetskog Saveza služile su industriji Almatija, koja je tokom devedesetih propala.

Ka jugu, vazduh je čistiji. Prašine je manje nego na severu. Bulevar Dostik, nekada Bulevar Lenjin, penje se ka planinama. Almati je grad na granici između stepe i planina Tijanšana. Često se mogu videti mladići koji se spuštaju sa južne periferije skejtbordom ili biciklom, nadajući se da će naići na zeleni talas kako ne bi morali da prekinu svoju ludu trku kroz saobraćaj.

U roku od 40 minuta, prvo autobusom a onda žičarom, moguće je popeti se do 3500 metara, do večnog snega, kojeg ima sve manje zbog globalnog zagrevanja. Tokom leta, oblaci stižu do grada sa juga, sa planina. Topli vazduh nad gradom i dolinama diže se uz obronke planina, noseći sa sobom vlažnost. Kad stigne do određene visine, u dodiru sa hladnim vazduhom, stvara ogromne, bele oblake, koji se polako nadvijaju nad stepom. Međutim, visoki pritisak, koji mesecima vlada između Kazahstana i Rusije, ne dozvoljava oblacima da osvoje stepu. Tokom jeseni i zime, kiša i sneg dolaze sa severa, nikad sa juga. U svakom slučaju, oblaci su uvek veoma visoko, lebde na visini od 4000-5000 metara. Nikada se ne spuštaju dole, nikada se grad ne probudi u magli. Visoko nebo je leti čisto, nema ni tragova aviona, jer su najvažnije avionske rute na severu Kazahstana ili južnije, nad Pakistanom i Indijom. Savremeni Put svile ne prolazi nebom, nego kroz gradove. Kinezi planiraju izgradnju autoputa kojim bi se za manje od 4 dana stiglo iz Kine u Evropu. Autoput će prolaziti kroz severnu periferiju Almatija, nedaleko od Azizine kuće. Aziza ima 22 godine. Preselila se iz Taškenta u Almati sa porodicom pre 2 godine. Uveče pleše u nekom uzbekistanskom restoranu, a danju studira strane jezike na jednom od brojnih privatnih fakulteta u Almatiju. Svojom platom pomaže roditeljima da plaćaju kredit za stan. Sanja da živi u Evropi, u Engleskoj, jer je čula da su tamo oblaci niski, da plove nebom viseći nad morem, kao ogromni, sivo-beli brodovi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari