Ime Zapadnjak dali su mu nomadi, koji nisu uspevali da izgovore njegovo ime dok je putovao s kraja na kraj Mongolije. Dugo nisam čuo ništa o njemu sve dok nisam pročitao reportažu u novinama. Vratio se iz Kine pre pet godina i napustio diplomatsku službu.

Njegov neočekivani povratak dogodio se u isto vreme kada je dobio atipičnu upalu pluća u Aziji, što je nekima moglo zvučati ubedljivo, ali ne i meni. U novinama piše da je umro u pucnjavi između policije i bande otmičara kada je išao u favelu Pavaozinjo da plati otkup za mlađeg sina. Po dečakovim godinama, moglo se raditi samo o onome koji se rodio u Šangaju, neposredno pred njihov povratak u Brazil, kada je on odlučio da promeni život ne pruživši nikome objašnjenje za to. Po svemu sudeći, iz kuće je izašao u utorak ujutru, tiho, kako bi platio otkup. Nikoga nije obavestio, pogotovo ne policiju. Strogo je sledio naređenja otmičara. Pa ipak, policija ga je pratila, a da on to nije primetio. Dečak je spasen, no on je poginuo na mestu okršaja. Imao je četrdeset i dve godine. Jasno je da niko neće biti okrivljen. Policija tvrdi da je bio nepromišljen. Nazvao sam jednog diplomatu iz Itamaratija koji živi u Varšavi, a koji ga poznaje od malih nogu. Bili su prijatelji iz detinjstva. Bio je slomljen. Odlučio je da sedne u prvi avion za Brazil, koji je te iste noći leteo iz Frankfurta. Baš je kretao na aerodrom. Na osnovu onoga što je čuo od zajedničkih prijatelja, izgleda da je policija bila umešana u otmicu. On je pokušao direktno da pregovara sa otmičarima, a policajci, koji su pratili i njegove i poteze otmičara prisluškujući im razgovore, odlučili su da se osvete. Sahrana je upriličena sutradan ujutru. Kada sam pročitao vest, već je bilo kasno. Otkako sam se penzionisao, ne budim se u neko određeno vreme. U početku, još uvek sam izlazio ujutru u šetnju po plaži ili po parku Lagoa pre nego što pročitam novine. Pokušavao sam da stvorim neku rutinu. Uveče, prošlog Božića, uspeo sam samo da čujem naglo kočenje i neki tup udarac pre nego što sam se okrenuo i ugledao petogodišnju devojčicu u belom kupaćem kostimu, ćerku jedne od onih porodica prosjaka ili ljudi iz predgrađa koji dolaze na plažu vikendom i posade se poput pečuraka u senke palmi u centralnim delovima avenije, kako leti kroz vazduh, nakon što je pravo u nju udario auto pri punoj brzini, a zatim pada na zemlju, nepokretna, pod pogledima prestrašenih kupača, vozača i same majke. Mora da je istrčala na asfalt misleći da je nedelja, kada je avenija zatvorena za saobraćaj. Mora da se rukovodila asocijacijama, jer je nedelja dan kojim je dolazila na plažu sa majkom. Problem je u tome što nije bila nedelja, mada je izgledalo kao da jeste; bilo je božićno popodne. Moglo je da se dogodi bilo gde, u bilo kom gradu, ponavljao sam u sebi, pokušavajući da ubedim sebe, kada sam, nakon sto metara, naleteo na grupu radoznalaca i policajaca koji su opkolili jedan od onih kombija koji služe kao autobusi, pretrpani ljudima, između San Konrada i Kopakabane.

Iz knjige Mongolija, izdavač: Laguna, prevela sa portugalskog Ana Kuzmanović Jovanović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari