U poslednjih desetak kilometara pre naše granice prolazi se kroz nekoliko sela, sa puno zemljanih kuća, čije fasade i balkoni izgledaju kao da će svakog trenutka pasti na vas. Ovaj put, zaboravljen izgleda i od Boga i od turista, ipak je, i pored tog očiglednog siromaštva celoga kraja – predivan. Dok prolazite kroz seoce Donje Ujno, videćete odvajanje, tj. put koji vodi nizbrdo – a za Gornje Ujno

U poslednjih desetak kilometara pre naše granice prolazi se kroz nekoliko sela, sa puno zemljanih kuća, čije fasade i balkoni izgledaju kao da će svakog trenutka pasti na vas. Ovaj put, zaboravljen izgleda i od Boga i od turista, ipak je, i pored tog očiglednog siromaštva celoga kraja – predivan. Dok prolazite kroz seoce Donje Ujno, videćete odvajanje, tj. put koji vodi nizbrdo – a za Gornje Ujno (!?). Inače, tek na tri kilometra pre granice konačno se pojavljuje prvi putokaz sa nazivom naše zemlje, onako usput…

I dok je u Ćustendilu bilo dvadesetak stepeni, na prelazu Ribarci, uklještenom među planinama, i malkice zaklonjenom maglom, bilo je svega 12 stepeni! Granični policajci, kako bugarski, tako i naši, prijatni i raspoloženi za ćaskanje (valjda i oni jedva dočekaju da neko naiđe ovuda), uredno su pregledali kola, službeno otvarajući čak i prednja i zadnja vrata našeg automobila, davši nam pritom sve tražene informacije i – vratili se u graničnu zgradu da nastave popodnevnu dremku. Nego, srpska sela, ipak, iako ne sjajno, i dalje izgledaju mnogo bolje od bugarskih, da ne kažem evropskih sela s one strane granice. Laganom vožnjom, prošavši Bosilegrad, uz rečicu Lisinu, prolazi se i pored Lisinskog jezera. To vam je jedna veštačka akumulacija, u službi Vlasinskog jezera, jer se iz Lisine godišnje u Vlasinsko jezero upumpa više od 70 miliona kubika vode, čime se za preko dve stotine miliona kilovat časova povećava proizvodnja vlasinskih hidroelektrana! Brzo se stiže i do Vlasinskog jezera (eh, valjda ćemo se vratiti ovamo!), a odatle možete ili za Crnu Travu pa Vlasotince, ili kao mi – na Surdulicu, pa Vladičin Han. Grdeličku klisuru većdobro znate, a u njoj se može, tu i tamo, videti da se nešto čačka oko koridora 10. Sa autoputa, pravac Leskovac – starom obilaznicom, pa do Ulice Božidara Veličkovića – na periferiji grada – i tu ste! Kod braće Đokić, prošlogodišnjih pobednika roštiljijade! Uzgred, na onome putu od Blagoevgrada ka Dupnici, pre Sofije, nalazi se jedna od karika iz bugarskog lanca „Pri Miro“ restorana (a prvi je otvoren u Sofiji), lanca koji je pokrenuo naš zemljak, takođe Leskovčanin, Miroslav Stefanović, sa idejom da pokaže Bugarima šta je to pravi srpski – leskovački roštilj. I pokazao im je! Pošto smo mi utekli ka Ćustendilu, da ne kažem Velbuždu, pre „Pri Mira“, a većgladni, jedva dočekasmo braću Đokići njihovu „Bratsku kafanu“!

Firma „Đokić“ radi većduže od dve decenije, a osim što ćete se nauživati u vrhunskom roštilju (pa još skoro za džabe, posle cena iz grčkih taverni), možete i prespavati u njihovim apartmanima, a zatim ujutru nakupovati njihove proizvode u mesari, da počastite i društvo kod kuće. Iako bi braća mogla još malo poraditi oko nekog leskovačkog, prisnijeg i ličnijeg pečata enterijeru restorana, roštilj je tako savršen da sve drugo postaje nevažno kada pred vas stave uštipke, kobasice, dimljenu vešalicu, ćevapčiće i ražnjiće. Alal im titula!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari