U Hrvatskoj je jednako teško biti Hrvat koji misli drugačije kao i Srbin

Kako ocenjujete navode dela hrvatske javnosti da je nova hrvatska vlada profašistička?

– Ne bih išao tako daleko i rekao da se radi o profašističkoj vladi. U vladi postoji velik broj zanimljivih ljudi sa zanimljivim biografijama, stručnih, doktora znanosti i ljudi koji ideološki apsolutno nemaju veze sa nikakvom ekstremnom desnicom. S druge strane, imamo problem sa ministrom kulture koji je bio dugogodišnji član vrlo ekstremne desne političke organizacije Hrvatske čiste stranke prava. Ta stranka je dovoljno desna i dovoljno revizionistička prema ustaškom pokretu u NDH o čemu, između ostalog, govori i njihova internet stranica na kojoj pod topikom znakovlje vidite zastave sa hrvatskim grbom, sa prvim bjelim poljem i ispod piše “Za dom spremni”. Ta činjenica je kompromitirajuća i govori da je on došao sa ekstremno desnog ideološkog spektra. Kada je reč o Blajburgu, poručio sam i ministru i svima koji relativiziraju i revidiraju da se ne može jedan totalitarizam gledati isključivo kroz žrtvu, a drugi isključivo kroz zločin. Nemam ništa protiv toga da se objasni i istraži sve što se događalo prvih meseci nakon rata 1945. vezano i za situaciju oko Blajburg i oko njega. Nemam ništa protiv toga da se komemorijaru nevine žrtve. Međutim, očekujem od intelektualaca, a posebno od predstavnika državne vlasti da jasno i nedvosmisleno hrvatskoj javnosti u Hrvatskoj, ali i na samom Blajburgu, kažu da je NDH bila kvinslinška tvorevina odgovorna za genocid i Holokaust nad vlastitim stanovništvom. Nakon toga se stvarno mogu komemorirati i istražit sve žrtve učinjene u ime bilo koga i za bilo koji interes. Ispod ovoga ne možemo ići.

Kako će nova hrvatska vlada sarađivati sa srpskom vladom? Javlja li se pojačana netrpeljivost prema srpskoj manjini, i kakva će saradnja biti u budućnosti?

– Nisam čuo u poslednje vreme od pripadnika ove vlade govor mržnje prema srpskoj manjini. U Hrvatskoj je trenutno jednako teško biti Hrvat koji misli drugačije kao i Srbin. Ponekad mislim da je čak i teže s obzirom na količinu pretećih pisama, telefonskih poziva i napada na ulici koje doživljavam kao Hrvat iz stopostotne hrvatske obitelji i kao neko ko je 1991. bio u ratu. Ne razumijem kako gore može biti osim da nas počnu fizički eliminirati i isterivati s posla… Dvije vlade će surađivati jako dobro, jer se, generalno gledajući, radi o dva vrlo slična koncepta. I HDZ i SNS su dio jedne evropske porodice pučkih narodnih stranaka i nisam primetio neka velika upozorenja ili velike probleme koji su nastali na relaciji Zagreba i Beograda u zadnje vreme zbog izbora nekih ministara. Znam i za navodno dobre kontakte na relaciji gospodina Karamarka i gospode Dačića i Vučića. Na razini dviju državnih vođstava problema neće biti. Dapače, mislim da će surađivati bolje nego prethodna vlada.

 Srbija i Hrvatska su prošle faze ratovanja i izvinjavanja. Šta je naredna faza, da li upravo to što kažete – rešavanje konkretnih stvari?

– Apsolutna nužnost. Mi moramo i mi surađujemo i na državnoj i na individualnoj razini. Hrvati su najviše pomoći ponudili stradalima od poplava u Srbiji. Odnosi među mladim ljudima, dolasci i odlasci, sve skupa pokazuje da su se stvari značajno promjenile. Postoje problemi na međudržavnoj visokoj političkoj razini i oni se svakako moraju maknuti i pomiču se samo što su to stvari koje idu sporije i nisu vidljive. Nisam od onih koji smatraju da nije još vrijeme i da nije još prošlo dovoljno vremena. Prošlo je previše vremena. Ako uzmete da je od 1995. prošlo 20 godina i usporedite odnose između Njemačke i Francuske 1965, oni su u tom trenutku već stvorili Europsku zajednicu i faktor stabilnosti ne u regiji nego u Evropi i svijetu. Hrvatska i Srbija moraju gledati na takve primjere.

 Slažete li se sa tezom koju ovdašnji političari stalno plasiraju da je Srbija faktor stabilnosti i lider u regionu?

– Sve su zemlje faktori stabilnosti i ujedno faktori nestabilnosti. Nije dovoljno imati najveću zemlju kao faktor stabilnosti ako imate i najmanju zemlju koja je faktor nestabilnosti. Trebali bi raditi na tome da gradimo zajedničku stabilnost, a ne da gledamo ko će biti veći faktor stabilnosti jer vrlo lako i brzo se ti odnosi promijene i poljuljaju. Da biste bili faktor stabilnosti prema van, morate biti stabilni iznutra. Pitanje je o kolikoj se stabilnosti u ovoj regiji radi kada govorimo o unutarnjoj političkoj, socijalnoj, ekonomskoj, gospodarskoj, finansijskoj stabilnosti.

 Veruje li hrvatska javnost da se premijer Srbije zaista promenio?

– U Hrvatskoj se dovoljno ne prati situacija u Srbiji. Na kapaljku se vrlo često tendenciozno izvuku izjave od pre dvadesetak i više godina. Odnos prema gospodinu Vučiću je odnos sa figom u džepu (figurativno – pokazivanje znaka „šipak“ prstima, prim. L.V.) u kojem mislim da većina stanovništva i političkog establišmenta u principu ne vjeruje ali prihvaća to kao činjenicu.

Trebaju li i Vučić i Tomislav Nikolić da se izvine za počinjene zločine u Hrvatskoj?

– Kao povjesničar sam radio na tim izvinjenjima. Vidio sam brojne izjave izvinjenja u raznim konfliktnim situacijama, od Australaca i Aboridžina, od Francuza i Alžiraca, od Njemaca i Poljaka… Osobno mislim da je to ipak isključivo samo simbolički čin. Ono što treba raditi je da odnose treba graditi bez figa u džepu. Proces pomirenja i izgradnje dobrih odnosa treba graditi iznutra. Ništa se na ovim prostorima neće promjeniti dok postoje naše i vaše žrtve, naši i vaši zločinci. Dokle god su naše žrtve veće o vaših i naši zločini manji od vaših ništa se ovdje neće promjeniti. Na tome treba insistirati. Ako ste se kao predstavnik državeispričali, drugim riječima, ako mislite ozbiljno da neke stvari treba mijenjati, onda vas cijelo društvo treba pratiti. A vi treba, ako ništa drugo, da diktirate klimu koja se u društvu mora mijenjati.

Ima li Srbija „figu u džepu“ kada se srpski zvaničnici obraćaju Hrvatskoj?

– Možda nema figu u džepu, ali nažalost ima stisnutu šaku u prošlosti. Iskreno verujem da gospodin Vučić želi mir i stabilnost i u Srbiji i u regiji. Mislim da ima najbolju namjeru u odnosima prema Hrvatskoj. Međutim, nažalost ostaje činjenica onoga u čemu je on sudjelovao devedesetih godina zajedno sa Tomislavom Nikolićem i, između ostalih, Ivicom Dačićem. Vrlo je teško sam sebi priznati da si bio u krivu i da si se našao na mjestu na kojem se nisi trebao naći, govorio stvari koje nisi trebao govoriti. Ljudski je grešiti i ispričati se. To su vjerojatno više osobne traume koje, nadam se, prolaze i gospodin Vučić, Dačić i Nikolić. Kao državnik, mislim da je Aleksandar Vučić u stvari iskren u namjeri da odnosi sa Hrvatskom budu stabilni, sigurni i dobrosusjedski.

Da li ipak u tome pritisak na njega vrši i EU kojoj je saradnja u regionu prioritet?

– EU nije u interesu da u svom članstvu ima zemlje koje se međusobno mrze i koje su spremne svakodnevno međusobno zaratiti. To vidite i na mikrorazini. Kada je Hrvatska ulazila u EU, morala je rešiti pitanja sa Slovenijom, bez obzira koliko je to bilo bezazleno i ni blizu onoga kako je bilo između Hrvatske i Srbije. EU u tom smislu ne da pritišće Vučića u smislu neke akcije ali svakako joj je u interesu da ima stabilnost u svakom njenom djeliću. U tom smislu biće zanimljivo gledati skoro primanje SNS u Zajednicu pučke stranke gdje će i HDZ morati dati svoj glas za ili protiv. Tu će Evropa stisnuti i jedne i druge. Mislim da će HDZ uz neke zamjerke biti za. I trebali bi biti. Dvadeset godina kasnije nam svima u regiji, prije svega Srbima, treba sigurna, stabilna i demokratska Srbija.