Zašto je Vučić putovao u Zagreb?

Po čemu se, dakle, razlikuju Milanović i Vučić? Vode vlade dvije male balkanske zemlje koje se nalaze u podjednako teškim ekonomskim problemima, što se onda zakonomjerno pretvaraju u političke. No, jedan vozi desnom stranom ulice, a drugi lijevom i kad na radiju čuje da traffic control javlja kako neki luđak vozi pogrešnim prometnim trakom, uzvikuje – „Šta jedan, svi su tu ludi!“

Kakav je efekt postigao Vučićev posjet? Najvažnije, nije bilo velikog lokalnog učinka, jer bi on mogao biti samo negativan, što znači da je posjet postigao svrhu – upisao je milijun bodova u Bruxellesu, a to je, očito, i bio primarni cilj, kako otkriva njegova izjava u intervjuu zagrebačkim dnevnim novinama. Rekao je: „Ne vidim zašto Hrvatska ne bi mogla surađivati sa Srbijom, kad ću ja s albanskim predsjednikom Ramom ići u Bruxellrs da skupa lobiramo za financiranje izgradnje ceste od Beograda do Tirane?“

Kako su se Milanović i Vučić našli na tako različitim, zamalo suprotstavljenim stranama diplomacije i politike? Ništa u njihovom backgroundu nije upućivalo da do toga mora zakonomjerno doći. Sadašnjost je nemoguće objasniti prošlošću, makar što palanačka filozofija ili miteleuropski historicizam predmnijevali.

Milanović je kreiran u hrvatskom diplomatskom inkubatoru što ga je na Zrinjevcu 7 formirao blagi ministar Mate Granić, dobroćudni doktor iz Makarske, koji se u politici našao zamalo slučajno. Njegov profesor na klinici za dijabetes, dr Zdenko Škrabalo, postao je Tuđmanov ministar vanjskih poslova, jer se Franjo volio okruživati akademicima (pa se i na njega to primilo), a zatim, kad se pokazalo da je jedan doktor malo previše oprezan i plašljiv, zamijenjen je drugim, vlastitim asistentom, dr Grnićem, koji je zapravo bio vrlo slična pojava, ali čovjek neusporedivo ambiciozniji. Mate je imao zadatak na Zrinjevcu 7 okupi „mlade lavove“ tuđmanovske diplomacije, uglavnom bivše novinare, koji su trebali kompenzirati međunarodne pritiske zbog hrvatske politike u Bosni. Tuđman je uz pomoć Granića i ministra obrane Šuška uspostavio balans u svom marionetskom političkom kazalištu, gdje su oni glumili „dobrog“ i „zločestog“ policajca, iako su zapravo bili samo manifestacije vrhovničke volje. Dr Granić je također dobio uput da uzgoji novi naraštaj „custom made“ diplomata, koji su u najvećoj mjeri regrutirani među diplomandima Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bila je to fatalna greška.

Hrvatskom politikom stoga i danas dominiraju liječnici, te pravnici s Universitas Zagrabiensis, s te domaće akademije smiješnog hoda, koja je u komunizmu od normalne austrougarske juridičke škole za fiškale pretvorena u centar za normativiziranje jednog fantazmagoričnog režima. Tu su se izmišljale i normirale nepostojeće društvene forme „delegatskog sistema“, nadahnutog izvornom kardeljevskom vizijom talijanskog (fašističkog) korporativizma…

Slalomska putanja

Thomas Picketty u svom seminalnom djelu „Kapital“ analizira promjene kapitalističke strukture u dvadesetom stoljeću i uočava neke regresivne trendove, ali zemljama Balkana koje još nisu izašle iz plemenskog feudalnog sustava i teledirigirane ekonomije, te su oscilacije na dalekoj destinaciji prema kojoj su se zaputile posve nevažne. Budući da kasne pedeset godina, pa su ih politički i ekonomski nedostižno prestigle Poljska i Slovačka, a ekonomski i Rumunjska, te države moraju tek riješiti osnovna pitanja i izaći iz socijalizma. Kad je prilikom inauguracije u Zagrebu nova hrvatska predsjednica rekla da „investicije valja prepustiti privatnom poduzetništvu“, Vučiću koji je sjedio u publici, moralo je biti jasno da se na regionalnoj sceni javio još jedan glas koji svjedoči zapadnjačku agendu, te da je njegova slalomska putanja do Zagreb točno dospjela do cilja.

Kad je počeo svoj premijerski mandat, Milanović je odmah odustao od svake reforme – to mu se učinilo preteško, a značilo bi gubitak biračke potpore u izbornom tijelu s kojim je birokratski SDP srastao – državnoj administraciji. Administracija je osnovna prepreka razvoju, jer se za njeno financiranje mora porezima i nadzornim procedurama ubiti proizvodna ekonomija. Umjesto da provodi reforme, za što su potrebni stručnjaci, među kojima bi se kao lightwight i nestručnjak sam Milanović osjećao inferiorno – a to ne podnosi, jer mu je kompleks inferiornosti koji skriva egzibicionističkim ispadima i huliganskom političkom retorikom, osnovna slabost – on se odlučio za konfrontativnu politiku društvenog inženjeringa uvodeći normativistički, kao pravi zagrebački pravnik, „europske standarde“, koji se proklamiraju, oživotvoruju na papiru, a onda provode uz izazivanje društvenih sukoba ondje gdje su društveni sukobi najmanje korisni – primjerice u Vukovaru, kad su se silom šarafile ćirilične ploče.

Ćirilički rijaliti šou

Pitanju ćirilice ili nogometa, Milanović i njegova vlada prilazili su na isti način – nepromišljeno i nasilno, ali bez rezerve snage, tako da uvijek propadnu već poslije prvog poteza. Umjesto da svemoćnog vlasnika „Dinama“ Zdravka Mamića uklone tako da krenu na „dugi marš„ kroz lokalne (županijske) sportske saveze, koje je trebalo očistiti i reformirati, statutarno prilagoditi potrebama trenutka i realnim mogućnostima, pa onda poslije godinu-dvije toga predanog rada u „bazi“ sazvali skupštinu Nogometnog saveza na kojoj bi novi i njihovi ljudi Mamića uklonili, ministar sporta (jedan brahijalni Milanovićev adept) naprosto je preko novina napao Mamića, koji ga je onda samljeo nacionalističkim ispadima koje su mediji pratili poput reality-showa. No, to je Milanovićevom ministru i cijeloj vladi omogućilo da se pozicioniraju kao „principjelni“ borci za više vrijednosti, a istodobno ih lišilo potrebe bilo kakvog napornog, marljivog i nevidljivog djelovanja… Isto vrijedi za ćirilicu, izmjene obiteljskog zakonodavstva i sve drugo. Da je oko ćirilice i društvene klime u Vukovaru Milanovićeva vlada htjela poduzeti kakve pametne mjere, prvo bi ondje postavile nekog svog čovjeka koji nije onako vidno nesabran, i ne studira pod stare dane laičku teologiju, nego kakvog ozbiljnog operativca, poput onih koje na terenu u Osijeku drži HDZ. Zatim bi posredstvom obavještajnih službi i policije razlučili protagoniste kriminalne scene od običnih agitatora i manipuliranih socijalnih slučajeva u brniteljskoj populaciji, te prvima ukinuli zaštitarske ugovore s državnim firmama, druge izazvali na otvorenu političku polemiku u javnosti, a treće uključili u program zbrinjavanja, te otvorili jednu tvornicu – što nije posve nemoguće, kako se ovih dana pokazuje i u Srbiji… Dovučeš investitore, daš im sve što traže i još dodaš, sve im pokloniš i zalijepiš banku na čelo i – plivaj… Samo što to zahtjeva nezamislivu koordinaciju i koncentraciju, rad premijera i rad ministarstava, koje je Milanović manjeviš e kastirao sebi na sliku i priliku: svi ti likovi ne bi bili u stanju zaraditi ni sto eura na otvorenom tržištu!

Vučićev bekgraund

S druge strane imamo Vučića. Kakav je njegov bacground? To je dobro poznato – čovjek je prošao kroz srpski pakao u doba Miloševićeva režima, preživio je društveni debakl izazvan sankcijama i sveobuhvatnom kriminalizacijom društva, izložen strahotama srpske politike koje nisu nikoga ostavile neokrznutim. Po bilo kojoj statističkoj formuli i racionalnoj paradigmi, trebalo je to rezultirati tipom koji na liderskoj poziciji samo perpetuira cijelu stoljetnu srpsku zaluđenost autoritarnim narodnjaštvom pretočenim u barbarogenijski komunizam, uronjenim u mitove i populističke fikcije o usudu i moralu srpskog „istorijskog iskustva“. Kad čitaš srpske novine, stalno se suočavaš s historijskim pamćenjem ili totalnom amnezijom, a to pamćenje pritom je obilježeno dubinski interioriziranom amnezijom, kao što je amnezija, povezana s razumijevanjem dnevnih političkih zbivanja, zapravo posljedica negativne memorije, pa se svaka novost refleksno prima kao opasno skretanjem sa zadane „istorijske“ usudbene trajektorije.

Jedini potentni faktor

Na temelju toga svog navodnog usuda, današnja Srbija postala je zaostalo, deindustrijalizirano društvo, u kojem ne postoje ekonomski subjekti. Velika poduzeća tu su samo fantomi – ili su dio portfelja oligarha, koji nisu sposobni za korporativni razvoj svojih poduzeća, ili su ostaci neke jugoslavenske ekonomije koja je imala globalne reference. Tu je jedini preostali ekonomski potentni faktor – država, koja ima zadatak da se razdržavi i razvlasti u ekonomiji, te otpili granu na kojoj sjedi milijun državnih čvoraka koji pjevaju lijepu pjesmu o nekadašnjem, sadašnjem i budućem usudbenom putovanju u bolju budućnost. Da se ostvare ekonomske reforme i državna ekonomija deetatizira preostaje, dakle, kao jedini put – prodaja i supstitucija neproduktivne ekonomije poduzećima koje će osnovati inozemni investitori. To je ono što najviše mrze srpski, hrvatski i slovenski socijalistički etatisti, potomci samoupravljača, progenij titoizma. Zar ćemo „mi“ biti tek sluge stranog kapitala? Kome ćemo „mi“ to prepustiti „naše“, kome pokloniti „nacionalno blago“?

Snage reakcije kod nas u u zenitu – uspjeli su mobilizirati očajnike i objasniti im da je uzrok njihova stradanja bešćutni kapitalizam, kao da su privatizacijski oligarsi bili proizvod tržišta, a ne derivat socijalizma, tranzicijskog režima koji se oslanjao na Udbu te iz komunizma „glajšaltovao“ u nacionalistički socijalizam, zadržavši društvenu kontrolu. Široka promulgacija toga idiotizma na terenu bivše Jugoslavije razumljiva je i objašnjiva baš kao i drugi balkanski balkanizam – grčki slučaj, jer se u oba polazi od „zasebnosti“ u odnosu na normalne zakonitosti svjetskog razvoja, koje u Estoniji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, gdje nisu dovodili u pitanje tu opću matricu, ekspresno ostvarili dvostruki i trostruki nacionalni dohodak u odnosu na zlosretne države jugoistoka.

Zašto se hrvatski premijer odao toj populističkoj demagogiji, a srpski nije, nego je preuzeo odgovornost da nešto ostvari, iako je Aleksandar Vučić formalno isto toliko nekvalificiran za vođenje državne ekonomije kao i Zoran Milanović?

Proizvod urbane scene

Vučić se doima kao generički proizvod beogradske urbane scene. Koliko god propao ili propadao, Beograd je dovoljno velik grad da sistematski proizvodi kozmopolitsku svijest. Vodećem šminkeru i bonvivanu svoga doba, maršalu Titu, neki su domaći komunisti poslije rata sugerirali: „Druže Tito, trebali bismo glavni grad pozicionirati negdje u Bosni, u Banja Luku, bilo gdje, samo da se izbjegne korupcija beogradske velegradske atmosfere, sa svim buržoaskim i velikosrpskim natruhama…“ Još su živi ljudi koji se sjećaju tih savjeta i savjetnika te i dalje misle da je to bila pametna namisao, jer bi se socijalistički balkanizam tako još više učvrstio u još izvornijoj barbarogenijskoj formi, blizak samoj narodnoj biti koja je, naravno, superiorni produkt naših nadmoćnih, junačkih gena… Ako smo toliko drukčiji, mora biti da smo genijalni, inače bismo bili idioti. Balkanski ubermenš, ili balkanski untermenš? Srećom za Srbiju, Beograd zaista na svaku idejnu ortodoksiju zaista upravo tako djeluje – rastvara je kao kiselina. Grad je, po logici stvari, kao jedna prava metropola, otvoren svijetu. Iz svijeta dolaze divne, koruptivne ideje, koje rezoniraju u najbistrijim, beskompromisnim umovima. I Aleksandar Vučić kao kao da ništa nije cijeli život radio, nigdje bio, ni sa kim se upoznao, radio i savjetovao, nego se odnekud obreo na beogradskom asfaltu i, kao Chauncy Gardiner, upitao: „A što sad?“ Odmah je shvatio da mu nikakva lokalna mudrost neće pomoći. Poslije toga krenuo je na put bez povratka – u Berlin, Bruxelles, u Kinu, u Davos, pa čak i u Zagreb, jer je i tu trebalo nešto reći, pokazati, poručiti. Nastavak slijedi.