Prošla je decenija od ubistva premijera Đinđića. Zoran je morao je da umre da bi ga Srbija zavolela, da bi većina građana shvatila koliko nedostaje našem društvu i da bi njegove ideje i vizija pobedile. To govori o zemlji u kojoj živimo i našem mentalitetu koji se opire promenama i modernizaciji.


Đinđić nije bio tipičan političar. Imao je viziju, veliku energiju i naporno je radio da zemlju učini boljom. Nije morao da živi u Srbiji. Vratio se krajem osadesetih godina prošlog veka, zamenivši udoban život uglednog univerzitetskog profesora u Nemačkoj – teškom političkom borbom. Ne verujem da bi mnogo ljudi učinilo isto.

Zoran je bio političar koji planira. Kako je to činio najbolje je moglo da se vidi na izložbi Istorijskog arhiva Begrada, na kojoj su javnosti prvi put pokazane neke od njegovih beleški. Jedna se odnosila na akciju velikog spremanja Beograda u aprilu 1997. kada je bio gradonačelnik. Tu piše sve – ko učestvuje u akciji, kako će se sprovesti, koje ciljeve želi da postigne i kako će se komunicirati s medijima. Tu je i beleška pisana za Vladu, dva meseca pre rata u Iraku. Predviđao je posledice rata, odnos Srbije prema njemu i kako da se zemlja obezbedi energentima ako rat potraje. Upravo to ljudi očekuju od političara – da imaju plan kako da njihove živote učine boljim i nađu rešenja.

Verovao je kako je vođenje države ozbiljan posao i radio ga je sa neverovatnom energijom. Svoju strast prema poslu je prenosio na saradnike koji su posle svakog razgovora s njim bili tako motivisani da su verovali da nijedan problem nije nerešiv. Sa istom energijom bavio se Železarom u Smederevu i odnosima sa svetskim silama. Menjao se, učio je i to je tražio od drugih. Sa putovanja je donosio desetine knjiga koje je čitao, a potom delio svojim saradnicima. Pokušavao je tako da promeni ljude oko sebe, da ih učini boljim, da ih natera da se obrazuju i da budu efikasniji.

Bio je političar sa ogromnim ličnim autoritetom, koji menja svet. Vladao je zemljom bez kontrole nad vojskom, saveznom administracijom, policijom i državnom bezbednošću. Svakom svojom aktivnošću želeo je da pošalje neku poruku društvu. Tako je 2001. svojim saradnicima rekao kako „namerava da do 15. februara 2004, na 200 godina od Prvog srpskog ustanka, završi Hram Sv. Save“. Mnogima nije bilo jasno zašto je odlučio da započne baš obnovu Hrama pored toliko drugih nezavršenih poslova. Objasnio je kasnije da je izabrao Hram jer njegov završetak ima simboliku. Rekao je tada da smo narod koji radi na mahove, počne stvari i ne završi ih. Ako završimo Hram, menjamo mentalitet, pokazujemo da smo narod koji planira i završava ono što počne i nema bolje poruke na početku novog veka – bilo je ono što je Đinđić hteo da postigne ovim poduhvatom.

Bio je uveren da je vek u kome živimo vreme nauke i zato je imao posebne planove kako da se promeni sistem obrazovanja. Nije stigao da ih sprovede. Verovao je da Srbija, zaostatak koji ima za drugim zemljama – u industriji, može da nadoknadi kvalitetnim obrazovanjem mladih ljudi. Verovao je da imamo šansu u informatičkom sektoru. A kad je bio uveren da je nešto dobro za zemlju za njega nije postojala prepreka. Otišao je pravo kod Bila Gejtsa da razgovara o ulaganjima Majkrosofta u Srbiju. Verovao je da su poljoprivreda i proizvodnja zdrave hrane šansa za zemlju. A kada je nešto hteo da uradi, prvo se trudio da sazna sve o tome. O tome govori i činjenica da je knjiga koja mu je ostala na radnom stolu kad je ubijen bila o uzgajanju paradajza. Želeo je da nauči sve što može da mu pomogne da bolje vodi zemlju, svejedno da li su u pitanju političke kampanje, ekonomija ili poljoprivreda. Zato je bio jedinstven i drugačiji.

Centar Zoranovog sveta je čovek, a ne kolektiv. Po tome se razlikovao od drugih srpskih političara. Verovao je u snagu pojedinca, ličnu inicijativu i pravo na pobunu. Smetao mu je tradicionalni srpski sistem vrednosti, po kome se od ljudi očekuje da budu prosečni, društvo u kome se osuđuje svaka pojedinačna inicijativa i gubitnički mentalitet sadržan u izreci da „Srbija pobeđuje u ratu, a gubi u miru“. Prezirao je to. Bio je svestan da će promena mentaliteta biti teška, da zahteva drugačiji obrazovni sistem i nove kulturne vrednosti. Smatrao je to svojim najvažnijim zadatkom i znao je da neće biti omiljen zato što to radi. Kad bi mu neko rekao da to što čini nije baš popularno odgovarao bi da ljudi političare biraju da reše probleme, a ne da ih lažu. Često je koristio izreku – „Neke ljude možeš da lažeš sve vreme, sve ljude možeš da lažeš neko vreme, ali sve ljude ne možeš da lažeš sve vreme“. Koliko je to tačno, mogli su poslednjih meseci da se uvere oni koji su ga nasledili. Želeo je da potakne ljude da učine nešto za sebe. Jednom su mu se, dok je bio premijer, žalili da mesecima u privatnoj firmi nisu primili platu. Pitao ih je „zašto se ne bune“, a jedan od ljudi mu je odgovorio da bi to bila „pobuna protiv njega“?! „Nije pobuna protiv Vlade ako tražite ono što je vaše“, kazao je tim ljudima i rekao im da moraju da se bore za svoja prava i da niko to neće da uradi umesto njih. Tamo gde se ljudi bune nema diktature, često je govorio svojim saradnicima.

Zoran je živeo dugo van Srbije i znao je da Beograd nije centar sveta. Strani političari su ga poštovali i s mnogima od njih je imao dobre lične odnose. To mu nije bilo teško, jer njegovo obrazovanje, šarm i poznavanje politike su bili takvi da bi bio uspešan u bilo kojoj zemlji. Za malu zemlju, kakva je Srbija, važno je da njeni lideri budu ugledni, poštovani i da mogu u svakom trenutku da razgovaraju s liderima najznačajnijih zemalja. On je to mogao.

Đinđić je prvi srpski političar svestan nove uloge Nemačke u politici našeg veka. Bio je uveren da su posebni odnosi Srbije i Nemačke garancija naše budućnosti. Kao nemački đak koji je perfektno govorio jezik na kome je i završio studije nije mu bilo teško da pridobije javnost te zemlje. Dobro je poznavao i razumeo Nemačku, njen politički sistem i vodeće političare i industrijalce. Nemačka nije samo vodeća evropska zemlja, već i ključ za ulazak Srbije u EU i rešavanje kosovskog pitanja. Zastoj u odnosima s njom, nastao posle Zoranove smrti, nenadoknadiva je šteta za zemlju. To se vidi danas kad naši političari ponovo idu u Berlin.

Znao je da Srbija ne može da napreduje dok ne reši kosovski problem. Bilo mu je jasno da će neke važne zemlje, pre ili kasnije, priznati nezavisnost Kosova. Kada je već tako, smatrao je da Srbija ne sme da čeka da je zateknu događaji, kao što se to desilo 2008, već da sama pokrene proces rešavanja statusa. Znao je da neće imati mnogo saveznika za takav potez ni u zemlji, ni u svetu. Njegova pisma vodećim svetskim liderima, u kojima je u ime Srbije tražio da se reši status Kosova, nisu dobro dočekana. Ne bi trebalo sumnjati da bi Đinđić, da nije ubijen, uspeo da nametne ovu temu u međunarodnoj zajednici, jer je imao dovoljno snage i autoriteta za to. Danas je jasno koliko je bio u pravu. Gde bi Srbija bila danas da je od 2002. rešavala status Kosova umesto što to čini 2013. godine? Kada je pokrenuo ovo pitanje Zoran, naravno, nije znao kakvo će na kraju biti konačno kosovsko rešenje. Znao je samo da vreme ne radi za nas i da ne možemo da čekamo. Na ovom primeru se vidi kakav je kao političar bio. Nije čekao da ga sačekaju događaji, išao je problemima u susret i rešavao ih ma koliko bili teški.

Zoran Đinđić je simbol moderne Srbije. Njegovo delo, vizija i politički program deset godina posle smrti konačno pripadaju svim građanima, čak i onima koji ga za života nisu razumeli. Trebalo bi biti iskren pa reći da su skoro čitavu deceniju posle njegove smrti u srpskoj politici vladali demagozi, političari koji su radili samo ono što su smatrali da žele da čuju njihovi birači, državnici koji su vodili samo računa o svom ličnom rejtingu, a pri tome nisu rešili nijedno otvoreno pitanje u našem društvu. Da bi se bilo na Zoranovom putu nije dovoljno na godišnjicu njegovog ubistva odneti cveće na grob, prošetati za njega ili ga se setiti samo u izbornoj kampanji. Srbija će biti ponovo na istoj strani sa Zoranom kada građani ponovo požele da ih vode oni koji rešavaju probleme, imaju program i viziju. Kada budu birali političare koje ne interesuju mitovi, prazne priče i gubljenje vremena – već život. Kad zemlja bude racionalno rešavala kosovsko pitanje, kad budemo članica EU i kad budemo radili na modernizaciji zemlje. Poslednjih deset godina to nije bio slučaj. I svaki političar koji to bude radio, bez obzira iz koje stranke je, može slobodno da kaže da je na Zoranovom putu. Što se pre to desi, bolje je za Srbiju. Budemo li tako rešavali svoje probleme, budite sigurni da će nas zadovoljno gledati negde iz budućnosti, ako može da nas vidi. I biće mu važno jedino da Srbija ide napred, bez obzira na to ko je vodi.

O autoru

Goran Vesić je bio dugogodišnji bliski saradnik Zorana Đinđića. Bio je šef Đinđićevog kabineta 1994 – 1997. Biran je za odbornika opštine Vračar, Skupštine grada Beograda i narodnog poslanika. Obavljao je funkcije člana Izvršnog odbora Skupštine grada Beograda, predsednika Administrativnog odbora i zamenika predsednika Odbora za odbranu i bezbednost Narodne skupštine Srbije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova SR Jugoslavije i savetnika ministra odbrane Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Bio je predsednik upravnih odbora JKP Zelenilo Beograd, JKP Gradske pijace i JP Ada Ciganlija, i predsednik Organizacionog odbora X Beogradskog maratona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari