Neobičan je čovek taj Den Bejar, iliti Destroyer, iliti Toksični osvetnik što je nadimak koji mu je kritičar magazina „Mojo“ nadenuo nakon što je visokom ocenom nagradio njegov jedanaesti studijski album „Poison Season“ koji u stvarne i virtuelne prodavnice stiže otprilike kada i broj „Danasa“ sa ovim tekstom na novinske štandove.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Da nije reč o tipičnom rokeru čiji je san da jednog dana proda milion primeraka albuma i napuni hale širom sveta bilo je jasno čim se prvenac „We'll Build Them a Golden Bridge“ – koji ime duguje Tolstojevom Kutuzovu – pojavio 1996, privlačeći prvo pažnju kanadske muzičke javnosti kojoj nije bilo jasno zašto se neko ko ima talenat i za liriku i za komponovanje toliko trudi da snimi nešto potpuno neslušljivo. „Bejarov nesporan muzički dar ide ruku pod ruku sa njegovim neprekidnim pokušajima da sve učini 'nesvarljivim' – gitare su mu raštimovane, a vokali na nivou onih koje proizvode igračke za decu“, napisao je jedan novinar, ilustrujući autorov pristup i stav stihom „Static means punk, tuning is junk“. Sličnog zvuka bio je i naslednik „Ideas for Songs“ (1997), a prvi značajniji odmak od izvornog stila doneo je „City of Daughters“ (1998) koji je, kako je to primetio DŽejms Monger, uz proširenje muzičke palete otvorio i vrata za umetnikovo preobraćenje iz nevoljnog „barda spavaće sobe“ u dadaističkog indi poetu. „Kao i u slučajevima drugih Bejarovih albuma i za 'Daughters' je potrebno strpljenje da bi se u njega 'ušlo', a kad slušalac jednom to uspe čeka ga nagrada u vidu uvrnutih, ali inventivnih melodija, začinjenih ili crnohumornim stihovima, ili onim 'frižiderskog' tipa (sa ukrasnih magneta) ili, pak, lirikom toka svesti.“

'Daughters' je Destroyeru obezbedio publiku i van granica Kanade, publiku koja i dalje nije bila brojna, ali spiritusa movensa benda (Bejar uporno insistira na tome da ovo nije solo projekat!) to uopšte nije doticalo: on je po svome terao i na narednih pet albuma, radeći paralelno i u dve indi grupe The New Pornographers i Swan Lake sa kojima je snimio čak osam LP-a. Da se nekakva radikalna promena sprema najavio je „Trouble in Dreams“ (2008) sa svojim referencama na glem rok sedamdesetih (T. Rex, Dejvid Bouvi) i – za autora karakterističnim – temama u rasponu od nostalgije i boravka na plaži, preko fašizma do pesništva i poeta, a onda se 2011. pojavio „Kaputt“ koji je iznenadio sve koji su „bend“ pratili od početka. Bejar je njime uronio duboko u osamdesete, kombinujući soft-pop sa novim romantizmom i severnjačkim soulom, odričući se potpuno gitara i uparujući sintisajzere sa saksofonima i trubama (u maniru Kenija DŽija i Dejvida Sanborna), te pevajući kao Nil Tenant iz Pet Shop Boysa. Uspeh je bio iznenađujuće veliki, po prvi put se ime Destroyer pojavilo na listama najboljih albuma i postalo poznato i mejnstrim publici, ali je to – pomalo neočekivano – Bejara bacilo u očaj jer mu se nus efekti slave nisu nimalo dopali: „Svi ti veliki festivali i gužva oko njih… I pojavljivanja u ponoćnim emisijama na TV-u. Tako bih voleo da najveći deo sveta zaboravi da se 'Kaputt' uopšte desio“.

„Najveći deo sveta“, naravno, nije zaboravio ovaj sjajan album već je sa nestrpljenjem čekao naslednika i četiri godine kasnije stigao je „Poison Season“ koji, utisak je, samo potvrđuje Bejarovu reputaciju jednog od najintrigantnijih i najinventivnijih autora današnjice. Za razliku od „Kaputta“ koji je bio jasno determinisan, „Poison“ donosi stilske raznolike i – kako reče kritičar „NME“-a – „divno dezorijentisane“ melodije, od saksofonom progonjene springstinovske „Dream Lover“, preko vanmorisonovskih „Forces from Above“ i „Solace's Bride“, džez-popa „Archer on the Beach“ i elegantne balade „The River“, do bouvijevske „Times Square“, brodvejske „Girl in a Sling“ i vodviljske „Hell“. Interesantno je da se „Times Square“ javlja u još dve, sporije verzije (jedna od njih otvara, a druga zatvara album), ali sve one – pored lirike koja indirektno kritikuje današnju muzičku industriju – imaju istu osnovnu melodiju, što čini pomalo upitnim svrhu tolikog ponavljanja suštinski jedne te iste kompozicije (a i stihova: ako ništa drugo, omražena industrija će teško uspeti da ne čuje to što Toksični osvetnik ima da joj poruči).

Nepravedno bi bilo ovde ne pomenuti i možda najpropulzivniju kompoziciju na albumu, fanki-disko-rokersku „Midnight Meet the Rain“ koja sjajno ilustruje gde je Destroyer danas u odnosu na to gde je bio pre dvadeset godina: kompleksna produkcija, vešto ukomponovani semplovi, klavir, duvači, gitare i ekspresivan vokal naspram raštimovane akustične gitare i kreštavog glasa koji ne izlazi iz okvira jednog tetrahorda („'Poison' je prvi album na kojem sam uspeo da se približim mojem viđenju sebe kao pevača“, izjavio je Bejar; očigledno je to negde na pola puta između Dilana i Marka Noflera). Najmanje promene doživela je lirika koja je i dalje apstraktna i zagonetna i „frižiderska“, sa dosta aluzija na neke od najpoznatijih stihova rokenrola („I think I used to be more fun, Oh shit, here comes the sun“), ali i posveta onima koje autor izdvaja kao glavne uzore („Every time I try to look into your eyes, an angel flies by, Baby, it's dumb, Look what I've become, Scum“ – definitivno Morisi).

Na kraju, ne ostaje nam ništa drugo do da potvrdimo: „Poison Season“ jeste vrlo toksičan album. I zarazan pride, što znači da ga nikako ne biste smeli propustiti. A Bejar može da se sprema za hale; da, biće očajan zbog toga, ali ko mu je kriv što se rešio akustične gitare i izašao iz udobnosti svoje sobe. Surov je taj svet izvan četiri zida.

Ocena: 8/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari