Ako postoje konstante u karijeri i životu Nila Janga, onda su njihova imena protest i angažovanost. I pri tome, a mnogo je primera koji to potvrđuju, njegov aktivizam nikada nije bio fingiran (za razliku od ovog „fejsbukovskog“ tipa – lajkov’o sam i eto mog doprinosa): Jang zna i glasno da „lane“ protiv establišmenta (najsvežiji primer: tajkunu Trampu je javno zabranio da u kampanji za predsedničkog kandidata koristi „Rockin’ in the Free World“), ali i da „zavrne rukave“ kad zatreba – suosnivač je škole „The Bridge“, institucije koja pomaže deci sa invaliditetom, kao i fondacije „Farm Aid“ čiji su ciljevi podrška proizvođačima organske hrane i promovisanje ekoloških metoda uzgoja žitarica.


Autorova pasionirana zainteresovanost za zaštitu životne sredine od pogubnih aktivnosti pohlepnih kapitalista nije novijeg datuma: još početkom sedamdesetih, neposredno nakon što je objavio čuvenu protestnu pesmu „Ohio“, Jang je na „After the Gold Rush“ otvorio temu očuvanja majčice Prirode i kasnije joj se često vraćao, ponajviše u rok operi „Greendale“ (2003) i na albumu „Fork in the Road“ (2009) inspirisanom linkolnom kojeg je pokretala energija iz „alternativnih“ izvora, a ne ona „prljava“ dobijena iz fosilnih goriva (to vozilo se kasnije zapalilo i prouzrokovalo milionsku štetu, ali to je već neka druga priča). Jangova zainteresovanost za ekologiju je nakon „Fork…“, činilo se, prilično opala, ponovo je okupio Crazy Horse (album „Psychedelic Pill“ iz 2012) i predano promovisao uređaj Pono (čiji FLAC format, ispostavilo se, nije doneo zvuk bolji od Nilu omraženog MP3-ja), a albumi koje je snimio 2014. „A Letter Home“ i „Storytone“ sadržali su obrade drugih izvođača i pesme inspirisane razvodom od dugogodišnje supruge Pegi Jang. I kada je izgledalo da su ga godine, ipak, sustigle (sedamdesetu će napuniti u novembru) i da je ulogu buntovnika konačno prepustio mlađim snagama, dogodio se „The Monsanto Years“, naizgled najangažovaniji album koji je neumorni Kanađanin snimio do danas.

Da je reč o svojevrsnom pamfletu, koji bez okolišanja direktnim jezikom gađa određene mete (primer stihova: „When the people of Vermont voted to label food with GMO, so they could find out what was in it, Monsanto and Starbucks sued the state of Vermont to overturn the people's will“), svedoči i spisak tema pesama objavljen u „Njujork tajmsu“, a koji izgleda otprilike ovako: 1. Uticaj genetički modifikovane hrane na ljudsku probavu, 2. Pakovanje hleba i reklamiranje u lancu supermarketa „Safeway“, 3. Sastojci kafa u „Starbucks“ kafeima, 4. Prava radnika u „WalMart“ prodavnicama, 5. Nametanje genetički modifikovanog semena američkim farmerima, 6. Borba stanovnika Vermonta protiv vlade i 7. Taktika konzervativne lobističke grupe „Citizens United“ („Monsanto“ je, inače, agrobiotehnološka kompanija koja proizvodi pesticide). Sve one su, naravno, daleko od žiže interesovanja prosečnog srpskog rok konzumenta kojeg će, možda, samo stihovi „Too big to fail, Too rich for jail“ podsetiti na ovdašnje biznismene, pa se postavlja pitanje ima li svrhe ovakav dole-proizvođači-pesticida-i-GMO album uopšte slušati, odnosno poseduje li on muzički kvalitet koji će opravdati utrošenih pedeset minuta života na njega?

Neka nam ne zameri gospodin Nil – kome za principijelne stavove i odlučnost u javnom zastupanju istih skidamo kapu – ali mišljenja smo da nema. Iz nekih razloga (slutimo da su to moždani udar Bilija Talbota i smrt Rika Rosasa) Jang je odlučio da album snimi sa potpuno novom grupom muzičara Promise Of The Real na čijem čelu su sinovi starog prijatelja Vilija Nelsona, što – čini nam se – nije bio baš najbolji potez: hemije između pratećeg benda i pevača nema, kao ni potrebne energije koju, izgleda, samo „ludi konj“ zna da donese. Uz sve to, velika većina kompozicija zvuči zbrzano i nedovršeno, što i ne bi bio veliki minus (setimo se, koristio je takve metode Jang i ranije) da nije utiska da je ovog puta to rezultat potpune nezainteresovanosti autora za muzičku matricu: cilj je bio da se ispričaju neke priče, a šta će se čuti u njihovoj pozadini (pomenusmo li da je to mahom kantri-rok?) bilo je, očigledno, od sekundarnog značaja.

Slično su „The Monsanto Years“ doživeli i američki kritičari koji su zaključili da bi efekat bio bolji da je Jang otvorio blog ili zakupio stranicu u „Tajmu“ i tamo izrazio svoj protest, a indikativno je da niko od njih nijednom rečju nije pokušao da ospori njegove stavove. To nam govori da je „kum grandža“ verovatno u pravu kad priča to što priča, ali s naše pozicije ne možemo a da ne postavimo sledeće pitanje: zar su stvarno genetski modifikovani organizmi trenutno najveći svetski problem? Zar nije to glad, ili ebola i AIDS virusi, ili sve veća kontrola građana od strane vlada, ili reka izbeglica koja zapljuskuje obale Evrope, a koja se pokrenula u velikoj meri zahvaljujući aktivnostima države u kojoj Nil već dugo obitava? Kako je moguće da ništa od ovoga na „najangažovanijem“ albumu nije ni pomenuto?

Zato „Monsantu“, bez obzira na par pesama koje imaju jangovski „vajb“ („New Day For Love“, „People Want To Hear“, „Workin' Man“), ne možemo dati prelaznu ocenu: previše je na njemu gunđanja ogorčenog starijeg gospodina kome se ne sviđa ono što su mu stavili u kafu („I want a cup of coffee, but I don't want a GMO“), a premalo (tj. nimalo) osvrtanja na suštinski važnije teme. Njima će se, nadamo se, baviti neki novi Nilovi, a za sve što je ovaj Nil uradio u svom životu možemo reći samo jedno: hvala puno, legendo!

I izbegavaj „Starbucks“ kafee. Šta drugo da ti kažemo.

Ocena:5/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari