Postoji li ijedan ljubitelj rokenrola koji – bez obzira bio mu blizak ili ne stil Motorheda – ne zna ama baš sve o Janu Kilmisteru, jednoj od najvećih ikona popularne muzike i čoveku koji je za života postao „hodajuća kolekcija mitova i legendi“?


Od priče kako je zaradio nadimak (žicajući za pivo znao je da ponavlja „Lemmy a fiver til Monday!“), preko toga da je rešio da postane muzičar kada je prvi put čuo Elvisa, da bi potom batalio svirku ne bi li radio kao Hendriksov roudi i s njim delio LSD („Bio je to esid vrhunskog kvaliteta, čoveče!“), do tvrdnje da je spavao sa 3000 žena („To nije tako mnogo s obzirom da uskoro punim 70 i da se nisam ženio.“) i da mu je za „zagrevanje“ neophodan litar burbona ili viskija dnevno, Lemi je famu o svom liku i delu beskompromisno gradio ne štedeći pri tom one s kojima je delio binu, a još manje sebe: jedan od rezultata razuzdanog života jeste taj da danas diše samo zahvaljujući specijalnom defibrilatoru koji mu je u grudi postavljen 2013, a narušeno zdravlje (česte pojave hematoma, gastroenterološki problemi i sl.) sprečava ga da svira koliko bi hteo i kako bi hteo. Na ovogodišnjem Glastonberiju, recimo, nakon „Ace of Spades“ bend je počeo završnu „Overkill“, ali je Lemi nastavio da peva „Ace“. „Bila je to mentalna blokada“, poverio se novinaru „Gardijana“ par dana kasnije. „Pevao sam ove pesme toliko puta i veče pre desila mi se ista stvar: zvučalo je j….o odvratno. Zarekao sam se da se to više neće ponoviti, a dogodilo se, eto, ponovo sutradan.“

Od čoveka njegovog kova „koji je u imaginaciji fanova sačinjen od jednakih količina 'Džeka Denijelsa', amfetamin sulfata, nacističkih suvenira i ekstremno glasne buke“, naravno, ne može se očekivati da će se pridržavati bilo kakvih pravila, pogotovo ne lekarskih saveta, pa ne iznenađuje njegova nedavna odluka da „u ime zdravlja“ dobrog starog „Džeka“ zameni đus-votkom (prava terapija u Lemijevom stilu, nema šta). S druge strane, da je vodio umereniji život pitanje je da li bi Motorhead danas bili to što jesu, voljeni od publike širom sveta uključujući i tamo neke „seljake sa brdovitog Balkana“ (autor ovih redova se sa nostalgijom seća odličnih tekstova o Lemiju u časopisima „Ćao“ i „Rok“ koje je osamdesetih pisala Jadranka Janković; svoju popularnost na ovim prostorima Motorhead su stekli, u značajnoj meri, zahvaljujući i njenom trudu). Najvažniji segment Lemijevih „metoda lečenja“ bili su i ostali komponovanje i snimanje „agresivnih“ pesama koje su, do izlaska „Bad Magic“, popunile čak dvadeset i dva studijska albuma.

Slično prethodnicima i novi je LP snimljen u kratkom roku, za samo tri nedelje, što je Lemi prokomentarisao rečima: „Ušli, odradili, izašli. Neki bendovi provedu šest meseci u studiju – to je j….o patetično! Metallica snima po 18 meseci. Zašto? Pa, tako potroše sve pare koje imaju.“ Ono što su u ovom periodu „odradili“ Motorhead su upakovali u trinaest pesama koje stilski ne odstupaju ni za pola note od onoga na šta su nas u protekle četiri decenije navikli; dakle, žestoki hard-rok rifovi praćeni ubitačnom ritam sekcijom, „pevanje“ kao kombinacija recitovanja i mumlanja, ultranasilna („I'll hit you with a chair!“), reflektivna („Don't tell me who I am, I don't give a damn… I know myself like no one else“) i na momente filozofska lirika („Freedom to believe don't cost a thing, Innocence should not be bought and sold“) i mnogo, mnogo buke – drugim rečima, počastili su nas (još jednom) neodoljivim muzičkim koktelom sastavljenim isključivo od visokooktanskih komponenti! I na tematskom planu promena nema: dovoljno je navesti naslove nekih od pesama („Victory or Die“, „Evil Eye“, „Teach Them How to Bleed“, „Tell Me Who to Kill“) da bi bilo jasno da je sedamdesetogodišnji roker i dalje opsednut „problematikom“ u koju je uronio još u svojim dvadesetim, a vredi pomenuti da je tu i obrada Stons klasika „Sympathy for the Devil“, ubedljivo najmirnija i najtiša kompozicija na celom albumu koja, uz sve to, demonstrira da kad se potrudi Lemi ume i solidno da otpeva nešto.

Za nekoga će to, možda, predstavljati iznenađenje (jer na prvi pogled njihovi univerzumi nemaju dodirnih tačaka), ali jedini muzičar koji je mimo članova benda doprineo nastanku „Bad Magic“ jeste astrofizičar dr Brajan Mej koji je solo gitaru odsvirao u numeri „The Devil“. Legendarni gitarista benda „Queen“ nas je svojim muziciranjem još jednom podsetio zašto je toliko cenjen među kolegama, ali važnija od toga jeste poruka koju je svojim (ipak samo simboličnim) prisustvom on uspeo da pošalje: postoji samo jedan istinski doktor za rokenrol i njegovo ime je Lemi Kilmister.

Stvarno nam je žao, Miliću Vukašinoviću, ali to je jednostavno tako.

Ocena: 7/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari