Teško je pisati “pametne“ kolumne na “glupa događanja“, gde pre svega mislim na devijantna dešavanja sa basket četvoromeča Crvene zvezde i Partizana, na i oko terena. Međutim, kako pravila “umivenog“ kućnog vaspitanja nalažu (a sa kojima pojedini “važni“ ljudi iz crno i crveno-belog tabora nisu upoznati u detinjstvu, od prve do sedme godine života) – prvo da čestitam igračima i “klupi“ Zvezde na više nego zasluženoj pobedi (3:1 u seriji) i plasmanu u finale ABA lige i, što je bio primarni cilj, obezbeđenom učešću u Evroligi i u sezoni 2015/16. godine.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Samim tim, pošto Partizan i drugu godinu za redom propušta najjače klupsko kontinentalno takmičenje – rešena je dilema, oko koje se poodavno spore i tupe reči NČ i DV: vreme Zvezde je ''došlo'', a Partizana ''prošlo''. Samo još da sačekamo dva meseca, pa da vidimo, ukoliko Zvezda preuzme primat i u šampionatu Srbije – da li će se u istoj ''živeti bolje'', kao što je obećano iz tog tabora, ako mi sećanje nije (k)varljivo. Mada, kad pomislim da do tada ova dva tima (bolje rečeno ''kluba'') moraju odigrati (barem) pet do (maksimum) sedam mečeva – poželim da se pojavi neki dovoljno moćan i pametan, obavezno brkati čika – izbuši loptu i otera ih sve sa igrališta, kući, kao musavu dečurliju koja galame ''između dva i pet popodne'': ''Sikter, nema basketa, prekidaj, kupi prnje i džada, da vas ne vidim nikad više''…

Normalno, to se neće desiti (jer nema u Srbistanu takvog ''čike''?), pa je u najavi: verbalno i fizičko prepucavanje i udaranje ''ispod pojasa'' (blaga češagija po mošnicama), angažovanje žandarmerije iz čitave države, potezanje najmorbidnijih sredstava iz arsenala opscenosti, korišćenje konferencija za štampu za sve, osim za analizu igre, i tako dalje. Tu dolazimo do glavnog gubitka: diljem Evrope otišle su scene iz hodnika, razni rvački zahvati i ''kragne'' na parketu, sočno baleganje sudija (uglavnom srpskih, Sašo Pukl umirio je ''Pionir'' isključivo blagim osmehom), prikazivanje nekih likova i prezimena (kao važnih) – koja su zalutala u basket po pesmici Lepe Lukić ''od izvora dva putića''… Umesto da se raspreda o Bobijevoj vanserijskoj sezoni, Kalinićevoj vrhunskoj igri pod oba koša (ne i reagovanju na svaku odluku arbitara, mislim da dečko u karijeri nije priznao više od dva faula), Mitrovićevom gospodstvu i talentu (da li mu je neko zabranio da šutne, on skoro da ne pogleda na koš?), napretku Milutinova ''u čizmama od sedam milja'', svega osamnaest godina Vanje Marinkovića…

Zašto je naša košarka (ne toliko igrom i kvalitetom) došla do ovog ''podpatosnog'' nivoa? Zato što je veliko pitanje vuče li krucijalne poteze predsednik Saveza (npr, ''igrokaz'' pri izboru kadrova za mlađe selekcije!?), ili ima ''prvog pomoćnika'' koji mu šapuće; zato što je otišao Dejan Bodiroga, a da se niko nije potresao, kanda su pojedinci jedva dočekali da mu vide leđa; zato što gospodina Boru Stankovića u svetu uvažavaju kudikamo više nego kod nas; zato što je ovo Eldorado, obećana zemlja za ''marljive karijeriste'' i ''rodbinske anonimuse'', koji uglavnom služe kao ''robotići na navijanje''; zato što se i u košarci ne možeš zaposliti ako nisi ''moralno-političko-partijski podoban'' (ne verujete?); zato što je – poodavno došlo vreme ''poslušnih mediokriteta''; zato što, bukvalno, ''cilj opravdava sredstvo''; zato što se samo ovde prebrzo, u trenu ide od ''majstora i legende, do budale i neznalice''; zato što nemamo svoje basket-takmičenje; zato što nedostaje nekadašnjeg entuzijazma i činjenice da su ''najvažnije stvari u srpskoj košarci ostvarili ljudi koji se nisu predavali – ni kada nije bilo nikakve nade''; zato što ''saopštenje sustiže saopštenje'', a pismenosti i morala ni na vidiku; zato…

Da, nikako (ja ''zapenio'') da kažem koju reč o NJofri Tužnom, koji je u suicidnoj samoizolaciji posle eliminacije crno-belih, a kome nije jasno kako se to odigralo, mislim 3:1 za ''crvene''. Dragi komšo, ukratko: Partizan može da pobedi ovu Zvezdu samo kad tim nastupa na gornjoj granici mogućnosti i – kada je Saša Pavlović ''svoj na svome''. Pošto se isti, u poslednje dve utakmice, bavio svim samo ne košarkom (ukupno šest poena za 34 minuta), šampion je ''pucao'' iz pištolja-plašljivca na kalašnjikov, pa da kažem i iz vazdušne puške (kojom smo mi, u detinjstvu, blombirali zube, pretežno kutnjake, ali nismo išli u lov na krupnu divljač), što nije bilo dovoljno ubojito. Žao mi, pomalo, Nofre Stresnog, pošaljem mu juče poruku: ''Idemo sutra do kafića'', a on mi jutros odgovori, po čemu bih rekao da se polako vadi iz bedaka, dobija prepoznatljivu vickavost – ''Zašto sutra, idemo danas''…

Na kraju, da ne izgleda sve tako crno, da navedem jednu predivnu rečenicu Haleda Hoseinija, za ono malo bistrih i časnih, košarci naklonjenih ljudi: ''Moguće je ponovo biti dobar.''…

                       PRE.cjk { font-family: „Droid Sans Fallback“,monospace; }PRE.ctl { font-family: „FreeSerif“,monospace; }P { margin-bottom: 0.21cm; }

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari