– Kao da su ih im, zarad jačanja ionako čvrstih bilateralnih odnosa, lično odredili predsednik Rusije Vladimir Putin i premijer Srbije Aleksandar Vučić najbolji fudbaleri naše zemlje dobili su najlakše moguće rivale (od ponuđenih) u kvalifikacijama za Mundijal u najvećoj državi sveta, 2018. godine. Grupa u koju su upali „orlovi“ toliko je slabija u odnosu na druge da su se čak i reprezentativci u prvim komentarima vikend žreba u Sankt Peterburgu klonili izjava tipa „svi danas igraju fudbal“, „nema malih i velikih rivala“, „biće teško, ali…“.

– Nema šta tu da se krije, dobili smo najbolju moguću grupu. Što reče kapiten Branislav Ivanović „da smo sami birali rivale verovatno ne bismo ovako dobro izabrali“. Izbegli smo fudbalske ale kao što su Španija, Nemačka, Holandija, Belgija i Portugal, mimoišli se sa jednom Francuskom, Italijom i Hrvatskom, eskivirali Dansku, Češku… a sa Velsom, Austrijom i Republikom Irskom, našim glavnim rivalima, imamo pozitivna iskustva u prošlosti. Prve smo u poslednjem dvomeču dobili sa 9:1, druge pobeđivali u mundijalskom kvalifikacionom ciklusu u vreme selektora Radomira Antića. Umemo i sa Ircima. Stvarno bismo ovog puta mogli i morali da odemo na Mondijal. Kada već propustismo još jedno prvenstvo Evrope – ne beži od istine na početku priče za Danas neprikosnoveni golman najjače srpske selekcije Vladimir Stojković.



 

 Očekujete li da baš sve ide po loju na tom mundijalskom putu?

– Ni najjači ne mogu „peške“ na velika takmičenja. To što smo favoriti ne znači da ćemo se prošetati do Rusije. Biće tu dosta posla i tvrdih utakmica. Ko zna, možda i poneko iznenađenje. Uglavnom, najbitnije je da mi budemo pravi i odigramo na nivou našeg pojedinačnog rejtinga i tradicije u susretima sa najvećim takmacima u grupi. Bez potcenjivačkog stava prema Moldaviji i Gruziji koje, vidim, malo ko pominje, a dolaze iz sovjetske škole fudbala, čiji su nam neki drugi predstavnici zagorčavali život u prošlim kvalifikacijama.

Šta sve ne smete da ponovite iz još nezavršene a već izgubljene bitke za EP u Francuskoj 2016?

– Svi zajedno moramo bolje da se nosimo sa pritiskom koji ide uz A selekciju, a on je veći i raznovrsniji nego u mlađim kategorijama. Oni ne moraju da prave rezultate, a od nas se isti očekuju. Vreme je i da mlađi saigrači preuzmu svoj deo odgovornosti. Mi stariji smo tu da im budemo oslonac, a ne da uvek vučemo kola napred. Obaška što nije prirodno da glavnu reč u igri vode momci sa defanzivnih pozicija. Ovi drugi su dovoljno dugo u seniorskom pogonu. A i prošlo je sasvim dovoljno vremena na naše međusobno privikavanje od podmlađivanja ekipe od strane selektora Siniše Mihajlovića.

Slučajno ili sa namerom preskačete neborbenost koju vam svi, uglavnom s razlogom, spočitavaju? Pogotovo posle uspeha omladinaca, koji su titulu svetskih prvaka osvojili (i) fanatičnim zalaganjem i neviđenom disciplinom?

– Oduševljen sam, kao i svi, onim što su naši klinci napravili na Novom Zelandu. Evo, još jednom im skidam kapu za sve. Međutim, ljudi moraju biti svesni razlike između omladinskog i seniorskog fudbala. Govorim vam to iz iskustva učesnika dva polufinala Evropskih prvenstva za malo starije igrače. Što ne znači da mi „matori“ ne možemo još više da trčimo, skačemo, uklizavamo… Samo bi sve to trebalo raditi drugačije. Na mozak, što bi se reklo. Pogledajte primer Hrvatske. Ne znam koliko su ružnih utakmica odigrali i(li) ih dobili na mišiće, ali ljudi guraju po planu. Ka rezultatskom cilju, jer je on prioritet svih prioriteta. Svi moramo da primenimo ugao gledanja. Ekipa, struka, navijači, mediji… I budemo na istoj liniji. Koliko smo samo poslednjih kvalifikacija trpeli zbog stvari koje nemaju veze sa fudbalom. Stalno čekamo neke kazne UEFA i FIFA i računamo koliko će nam bodova oduzeti zbog ovih ili onih gluposti. I lično sam bio žrtva nekih događaja. Inače bih imao još više nastupa. 

 Spadate u grupu reprezentativaca sa dugim stažom u nacionalnom timu. Da li vam je ovo možda poslednji kvalifikacioni ciklus u karijeri?

– Od 2006. godine branim svoju zemlju i dalje to radim punom snagom i srcem kao na debiju. Ali, svemu dođe kraj pa će i mojoj karijeri u državnom timu. Možda baš sa Mundijala u Rusiji odem u reprezentativnu penziju. Tako razmišljam u ovom trenutku, što ne znači da neću duže da potrajem na golu Srbije. Tek su mi 32. godine, a to je doba u kojem su mnogi veliki golmani počinjali svoje najbolje dane. Nekada Van Der Sar, danas Đanluđi Bufon. Videćemo šta mi nosi dan, a šta noć. Samo da me služi zdravlje i dobro guram klupsku karijeru. Kada je tako onda sam od koristi i reprezentaciji.

 Predrag Rajković već „nadolazi“. Vidite li u talentovanom golmanu Crvene zvezde i omladinskih prvaka sveta, jake volje, velike hrabrosti i čeličnih živaca nalik vašim svog dostojnog naslednika?

– Rajko je veliki potencijal, a „glavom“ stvarno podseća na mene. Drago mi je i što vidim da ima svu potrebnu i moguću podršku na putu kojim, za sada, dobro ide. Napravio je neke izuzetne stvari sa svojih 20 godina, ali prava iskušenja ga tek čekaju. Mislim na fudbal u velikoj Evropi, gde će pre ili kasnije otići, i na sve veća očekivanja fudbalskog sveta od njega. Mora još toga da nauči da bi mogao stalno da se penje u golmanskoj hijerarhiji ili makar bude na dosadašnjem nivou. U nas golmane su uvek uprta jaka svetla pozornice i samo najžilaviji ostanu na sceni. Želim mu da jednog dana bude oslonac A tima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari