Kada je završio sjajnu košarkašku karijeru, Željko Rebrača odlučio je da „basketaru“ zameni brodićem, dvoranu prelepim restoranom na Dunavu i da uplovi u mirne vode blizu Sombora. Bio je uveren da ga ništa neće izbaciti iz ležišta i da će televizor uključivati samo da bi sa njega bolje obrisao prašinu.

Iz te perspektive, uvek ljubazan i nasmejan, u više navrata zahvaljivao se novinaru Danasa na pozivu, uveravajući ga da zaista ne prati košarkaška dešavanja u našoj zemlji i da ma koliko do zvučalo čudno, nije kompetentan da ih detaljnije tumači. Ipak, razvoj događaja na poslednjem Svetskom prvenstvu u Španiji učinio je da jedan poziv promeni sve i da se uz Vlada Divca, najbolji centar u istoriji naše košarke, opusti i gotovo u jednom dahu prokomentariše uspeh Srbije, tačnije osvajanje srebrne medalje. Razgovor za Danas započeli smo od obavezne „prve tačke dnevnog reda“ koja se ticala maestralnog vođenja ekipe Aleksandra Đorđevića, nekada briljantnog košarkaša, koji je davnih dana, služeći vojni rok u Novom Sadu, zapazio vižljastog Rebraču, automatski ga preporučivši Partizanu, a sve ostalo u karijeri srpskog centra bila je prava pesma, iz današnje perspektive, „evergrin“ kompozicija.

– Sale Đorđević je od ovih momaka napravio fenomenalnu ekipu. Svi zajedno uspeli su da izgrade timski duh i da kolektivnim pristupom, jedinstvom i slogom postignu neverovatan rezultat. Osvajanje srebrne medalje posledica je činjenice da su sujete bile pomirene, da niko nije iskakao iz sistema i da su svi do jednog imali veliko poštovanje prema Đorđeviću. Sale je na sebi svojstven način nametnuo autoritet, harizmu, ali pre svega znanje, tačnije viziju kako bi jedan tim trebalo da izgleda. Odlično ga poznajem, tako da znam da mu je svaka izgovorena rečenica bila dobro osmišljena pre nego što je bilo kome kazana. Igrači su savršeno shvatili njegove savete, igrali su izuzetno lepu košarku – leteli su komplimenti iz Rebračinih reči kao konfete na nekom slavlju.

Bez obzira na to koliko dobro poznajete Aleksandra Đorđevića da li ste iznenađeni načinom na koji je kao debitant vodio ekipu do srebrne medalje?

– Đorđević je kao igrač prošao kroz sve moguće varijante, sisteme igre sarađujući sa vrhunskim trenerima, što mu je omogućilo da na startu selektorske karijere pokaže trenerski kvalitet. Tačno je znao kako da se postavi prema igračima da složi različite karaktere u jednu skladnu celinu. Njegova uverenost da možemo do medalje, što je i igračima govorio tokom turnira, mene nije iznenadila. On to sigurno ne bi tvrdio samo kao oblik stimulacije, da kojim slučajem nije verovao u tako nešto i da nije raspolagao argumentima.

Koliko debi zaokružen srebrnom medaljom može biti opterećujući za selektora već na narednom Evropskom prvenstvu?

– Sale je pokazao da to što nije imao preveliko trenersko iskustvo ne mora da bude presudno. Nije neophodno da neko ima 20 godina staža na trenerskoj klupi da bi sa reprezentacijom osvajao medalje. On ima veliku podršku saveza, svi zajedno su tek počeli na uspostavljanju sistema u srpskoj košarci. Ovaj uspeh nije došao preko noći, a sledeće takmičenje biće dokaz koliko smo uspeli u uspostavljanju sistema. Plašim se samo onog sutra, ako ne ostvarimo rezultat, da ne dođe do smena, uskraćivanja poverenja celokupnoj garnituri u savezu, što je tako karakteristično za našu zemlju. Moramo da shvatimo da je stvaranje jednog sistema dugotrajan proces, koji traje nekoliko godina i da bez kontinuiteta temelji ne mogu biti uspostavljeni.

Možemo li posle osvojenog srebra poverovati da će košarkaška javnost imati strpljenja i poverenja kada su Đorđevićevi puleni u pitanju?

– Zaista verujem, to je neophodno. Pogledajmo šta se dešava u našem fudbalu. Treneri se smenjuju nakon samo jednog lošeg rezultata. Zašto je recimo Siniša Mihajlović otišao? Njemu nije omogućeno da ostane na selektorskoj klupi jedan čitav ciklus da svoje ideje sprovede na terenu. To nisu dobre stvari i nadam se da će u košarci biti izbegnute. Dok se sistem stvara, dešavaju se i loši rezultati, to je potpuno normalno.

Svi govore o kolektivnom uspehu u Španiji, da li bi on uopšte bio moguć bez pojedinaca ekstra klase?

– Naravno da ne bi bio moguć. Međutim da kao kolektiv nisu bili jaki, niko od individualaca ne bi mogao da iskaže kvalitet. Teodosić je zaista odigrao jedan fantastičan turnir, Bogdanović će sigurno biti zvezda, Raduljica je bio otkrovenje, Jović i Kalinić su imali vrlo važne i zanimljive role.

Kao jedan od najboljih srpskih centara kako biste ocenili kvalitet partija Miroslava Raduljice?

– Raduljica je pravi primer igrača koji je iskoristio sistem igre da pokaže svoje vrednosti. Dobro se ponašao na parketu i van njega. On nije centar „iznad obruča“, koji će imati veliki broj blokada ili skokova na meču. Sjajno se snalazi na nekih metar i po od obruča, situacije rešava iz jednog driblinga i to vrlo efikasno.

Mislite li da košarkaši Srbije mogu nastaviti u ovom stilu i na sledećem prvenstvu Evrope?

– Sledeće prvenstvo će možda biti i ogledalo napretka. Igrači su sada dobili na velikom samopouzdanju. Uverili su se da vrede i sada će iz druge perspektive posmatrati rivale, međutim, i oni će biti više respektovani od strane protivnika.

Bjelica „bejbi fejs”

Zašto učinak Nemanje Bjelice nije u prvom planu, iako je uz Teodosića i Raduljicu bio najkonstantniji u reprezentaciji?

– Bjelica je za mene „bejbi fejs“, neko ko će tek pokazati fantastične igračke kvalitete, koje nesumnjivo poseduje. Nemanja deluje nekako iz senke, nije u prvom planu i kao da mu takva uloga odgovora. Svi će prvo prokomentarisati Bogdanove trojke ili zakucavanja Kalinića, međutim kada pogledate statistiku vidite impozantne brojke Bjelice – „priznao“ je Rebrača.

Radulja u Kini

Miroslav Raduljica odlučio je da dobro naplati odlične partije na Svetskom prvenstvu. On će naredne sezone igrati za kineski Šandong, koji će to zadovoljstvo platiti dva miliona dolara. Radulja se odlučio na taj korak budući da se sezona u Kini završava u februaru i da će kasnije moći da se priključi nekom klubu iz Evrolige ili NBA.

Osam igrača „puna kapa”

– Tačno je da je Sale tokom šampionata u važnim utakmicama mahom rotirao osam igrača, ali u tome ne vidim ništa loše. Igrači se menjaju kada se umore, tačnije nemaju snage u jednom trenutku ili zbog kvaliteta partije. Đorđević je izmene vršio na maestralan način, maltene bez greške. Bilo bi bespotrebno da je usiljeno koristio veći broj igrača u mečevima od izuzetne važnosti – istakao je naš proslavljeni centar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari