Vaša sloboda je samo fantom. / Luis Bunjuel



Pre mnogo godina sam u Kairu čuo kako lepotu zvezdanog neba u libijskoj pustinji nije moguće opisati rečima. Ko tamo zanoći, pamtiće taj prizor zauvek.


Prve večeri u Tripoliju je bilo hladno i padala je kiša. Sleteli smo po posebnoj dozvoli i na sam kraj međunarodnog aerodroma. Gledali smo kako odlaze avioni. Iz Libije su odlazili stranci. Većina njih zapravo nije ni znala zašto beži. Ostajali su oni koji zbog posla ili sopstvenog karaktera nisu želeli da odu. Tada se činilo da to i nije naročita hrabrost.

U polumraku, na delu aerodroma koji je u izgradnji, zagledali smo svaku siluetu koja bi promakla, ne bez straha. Višednevna medijska „artiljerijska priprema“ vojne intervencije učinila je svoje. Imajući u vidu da se nalazimo u arapskoj zemlji, od aviona do aerodroma smo stigli veoma brzo, a brza je bila i procedura ulaska u zemlju, zahvaljujući ljubaznosti i čarobnoj reči „Srbija“. Do Tripolija smo stigli nešto pre bulumente zapadnih novinara koji će se kasnije, kao prava vojska, razmileti po Libiji, da izvrše svoje zadatke, kakvi god da su bili.

Zanimljivo da će nešto kasnije čovek sa kojim sam na aerodromu razgovarao i koji mi se predstavio kao dopisnik arapskog servisa BBC-ja na konferenciji Saifa al Islama, najpopularnijeg Gadafijevog sina, reći kako su ga pri ulasku u Libiju zastrašivali i zadržavali.

Ušli smo u grad u vreme policijskog časa. Isprva je Tripoli izgledao sablasno, na ulicama ni žive duše, tek pokoji automobil. Međutim, prvo što sam primetio je da svi automobili imaju upaljena sva četiri žmigavca. Nešto kasnije sam shvatio da je to način da se vozi u vreme policijskog časa. Kako smo prilazili gradu, bilo je više svetla, više ljudi, a na kontrolnim punktovima pored policije stoje mladići izgleda i držanja kao da su izašli iz španskog građanskog rata, samo što su marame bile zelene boje. Konvencija je izgleda bila da se sa policijom i sa momcima pozdravljate mahanjem. Nisam primetio da je iko zaustavljen.

Odlazak na već pomenutu konferenciju u hotelu u kojem su smeštani strani novinari, gužva i uvek ista pitanja sa impliciranim odgovorom koja postavljaju kolege iz zemalja koje će kasnije bombardovati. Saif al Islam, začuđujuće miran, kao u ostalom i svi libijski zvaničnici koje sam tokom tri dana u Libiji sreo. Pitanje da li će on, Saif, izgubiti svoje fudbalske prijatelje u jednom londonskom klubu. Saif, za kojim kako vidim i danas uzdišu šiparice i u Srbiji, odgovara da ne čini ništa loše braneći svoju zemlju i dodaje: „Uostalom, I ‘ll never walk alone“, što je naslov popularne navijačke pesme.

Na Zelenom trgu, organizovano, pod svetlošću reflektora, Gadafijeve pristalice pesmom i igrom daju podršku vođi revolucije. Nešto kasnije, u hotelu, na kablovskoj mreži gledam sličan prizor iz Bengazija. Na snimku se, doduše do zuba naoružani, vide ljudi koji su protiv Gadafija. I oni pevaju i igraju. I oni su sa sobom poveli pospanu i sanjivu decu. Prizor sličan pokliču Španaca u vreme Burbona „živeli lanci“, što je u stvari bila negativna reakcija na slobodoumne ideje koje je uveo Napoleon. Još se pitam koja strana predstavlja Napoleona u ovom tragikomičnom ponavljanju istorije. Odgovor nije tako očigledan.

U praznom, gotovo nestvarno luksuznom hotelu sazidanom, kao uostalom i gotovo sve u Libiji, novcem nacionalizovane nafte, u vazduhu se osećala napetost, kao pred revoluciju ili strašne događaje.

Tako je počeo moj prvi sabah u Libiji, dve nedelje pred početak bombardovanja, vojne intervencije ili sprovođenja rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, kako god vam drago.

Ujutro se u Libiji sve jasnije vidi. Ljudi i građevine, Sredozemno more, Evropa koja je nestvarno blizu, ali i činjenica da je bar tada život tekao pod prividom održavane realnosti. Revolucija se probudila na ulicama Tripolija. Iako je suk radio, trgovci hvalili svoju tek ulovljenu ribu, a snimatelji i ja bezuspešno tražili bilo kakve tragove sinoćnjih sukoba i bombardovanja delova grada pod vlašću pobunjenika, bilo je sasvim jasno da je revolucionarni zanos ponovo zahvatio Gadafijeve lojaliste koji bi usred gradske vreve odjednom pesmom, parolama, stalnim trubljenjem sirena na svojim automobilima podsećali na to što se dešava na samo pedesetak kilometara dalje, u Zaviji, koja je tada bila u rukama pobunjenika. Ni danas ne umem da odgovorim na pitanje koliko građana Libije i dalje veruje u „brata Vođu“ i sistem prilagođenog komunizma izgrađenog na petro-dolarima, a koliko njih stvarno ima ideju o neuhvatljivom i ponekad nerazumljivom zapadnom modelu demokratije.

Snimali smo mesta za koja smo čuli da su prethodne noći napadnuta. Uzalud, stvarni ili prividni mir svuda oko nas. Ni jednog dokaza da potvrdi našu navodnu hrabrost što se nalazimo na takvom mestu. O da, razgovarali smo sa ljudima. Ima li rata, ima li hrane, hoće li režim opstati? Jezička barijera, neopravdana oholost Evrope prema arapskom svetu učinili su da se ne razumemo. Umesto odgovora jedan od njih, iako sa solidnim znanjem engleskog jezika bez reči otvara zadnja vrata svojih luksuznih kola (to ovde nije retkost) i vadi savršen francuski baget. Pred kamerom odlomi parče i pojede. Zatim ponudi mene. Slike koje ponesete sa sobom kad radite ovu vrstu posla ne moraju biti ni tragične ni spektakularne.

Kada uradite značajan, krupan posao, najbolje se na njega ne osvrtati. Intervju sa Gadafijem možda jeste značajan, ali ono što ostane su utisci o čoveku. Skoncentrisan, ali opet odsutan, dostojanstven i teatralan, lovi pogled da bi video sopstveni odraz kao u ogledalu. Samo ponekad primetan je dah zanosa kakav je verovatno osećao u vreme revolucije. I on, kao u ostalom i svi njegovog kova prestankom revolucije polako blede. Ovo što mu se sad događa učinilo ga je ponovo živim i on to neće propustiti, ni po cenu života.

Povratak je uvek isti. Više pitanja od nasumičnih odgovora. Ostavio sam ljude i mesta za koje sam već tada znao da ubrzo neće postojati. Poslednji utisak pred polazak, ponovo poruke globalnih mreža o Libiji koje su naslućivale šta će se desiti. Tako sam umesto u libijskoj pustinji poslednju noć proveo uz virtuelnu Libiju, onu sa ekrana. Ponovo sam čekao sabah sa šejtanom.

Dve nedelje kasnije, počele su da padaju bombe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari