Neoliberalizam je savremena politička religija preobučena u stručno-ekonomsko ruho koja tvrdi da je radikalna liberalizacija tržišta i privatizacija svakog javnog dobra oblik društvene organizacije kojem nema alternative. Padanje profitne rate i beg kapitala u spekulativnu finansijsku sferu to dakako potvrđuju, ako uzmemo u obzir samo ekonomske kriterije rasta, ali ako se pitamo o kakvoći individualnog života, našeg zajedničkog života i suživota sa prirodom, onda je tu sasvim druga priča – kaže u razgovoru za Danas Darij Zadnikar, profesor filozofije na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Ljubljani.


Ističete da je neoliberalizam najveći deo sveta gurnuo u siromaštvo. Šta je rešenje za EU, NATO i MMF, koje nazivate globalnim sedištima moći, ukidanje ili reforma?

– U vreme naučnotehnološke revolucije, automatizacije, interneta, znači dosad neviđene produkcije materijalnog obilja, mi u EU imamo 27 miliona nezaposlenih, većinom mlade „škartirane“ generacije, oko 10 miliona neregistrovanih migranata koji žive i rade u ropskim uslovima, 100.000 praznih neprodanih stanova te porodice, koje su zbog dugova izbačene na ulicu… Kao rešenje nude nam niže plate, duži radni staž, ukidanje socijalne države, društvo kontrole i represiju. EU, NATO i MMF su mesta u kojima dolazi do izražaja ta globalna ideologija. Legitiman politički cilj bio bi ukidanje NATO, demokratizacija EU koju sad vodi nekakva neizabrana komisija i transformacija MMF koja bi bila u skladu sa prvobitnom namenom te institucije.

Zašto se Zapad, kako objašnjavate, kreće ka „trećem svetu“, a ne obrnuto?

– Od tri odgovora na veliku krizu tridesetih godina prošlog veka – nacifašizam, staljinistički komunizam i socijalna država, u Evropi je do danas preživeo treći model. Socijalna država ne funkcioniše idealno – može da bude birokratizovana, a socijalne funkcije mogu se izvršavati autoritarno. U poslednje vreme, kad politički moral degeneriše u okruženju profita kao vrhunske vrednosti, i socijalni transferi postaju mesto korupcije, takozvanog privatno-javnog partnerstva. U Sloveniji Janez Janša svaki put kad dođe na vlast ukida sredstva javnim univerzitetima, od kojih se najveći kotira među petstotinak najboljih u svetu i deli koncesije privatnim koji su u vlasništvu članova njegove partije. Bez ikakvih javnih rasprava potvrđuju se sporni dokumenti Evropske komisije. Kultura sve više zavisi od komercijalizovanih banalizacija. Sve to vodi u materijalnu i duhovnu bedu. U mnogim zemljama „trećeg“ sveta sreli smo se sa neizmernim siromaštvom ljudi, koji jesu prepušteni svojoj sudbini, ali koji su izgradili autonomne modele solidarnosti i borbe protiv nepravde i koji im omogućuju preživljavanje. Ovi solidarnosni modeli na Zapadu su slabašni, jer je život u urbanizovanoj okolini individualizovan i konkurencijski. Ljudi su ovde doista zavisni od socijalne države kao od droge, koju im sada dokidaju. Eto, kamo krećemo. Mislim u pravcu Meksika, gde je ovakva politika počela osamdesetih.

Izlazak iz krize i siromaštva vidite u „pokretima otpora“ koje ste proučavali u Latinskoj Americi. Šta je razlog neuspeha pokreta pokrenutih posle izbijanja globalne krize u zapadnom svetu, počev od Evrope i SAD do Balkana?

– U Latinskoj Americi najviše su nas zanimala iskustva starosedelaca, ustanak Maja 1994. u Meksiku, čija se autonomija razvija do danas, pokret bezemljaša u Brazilu, koji je organizovao preko 300.000 porodica, koje su okupirale neobrađene veleposede i tamo organizovale autonoman oblik društva, argentinski piketerosi koji autonomije izgrađuju u siromašnim predgrađima. To su pokreti koji se organizuju mimo države – koja tamo ponajviše egzistira samo kao represija – i pokreti „odozdo“. Kod nas je još izražen taj fetišizam borbe političke elite za vlast koja ti daje mandat da mrcvariš društvo kako hoćeš i to čak nazoveš emancipacijom. S tog stajališta heterogeno mnoštvo pokreta otpora u Evropi nije uspešno – ali da li oni doista žele vlast ili kroz otpor grade neko drugo društvo? Nije li rezultat njihovog otpora sveopšta izolovanost elita koje se ograđuju nasiljem policije i strah i panika vladajućih?

Kažete da je Slovenija suviše integrisana u EU, NATO… da bi mogla da se transformiše u drugačije društvo. Kako?

– Slovenija ne može da se politički transformiše kao Island zbog političke i ekonomske integracije u EU, OECD i slično. Odgovor je jednostavan: Evropi treba jaka veza i koordinacija pokreta protiv moći koju beležimo u poslednjih petnaestak godina. Tim raznolikim grupama su se sad i u Španiji i u Sloveniji i drugde pridružili dosad neorganizovani ljudi koje ugrožava politika oštre štednje. Ali oni moraju isto doći do spoznaje da tu nema borbe za stara dobra vremena potrošačkog „raja“, za novi auto kome zavide susedi, za televizor kao kućno božanstvo i pasivnu potrošnju političkog reality showa. Neka se ljudi zaista pitaju šta je kakvoća života, a pri tome neka zaborave na marketing.

Kako gledate na promenu vlade u Sloveniji?

– Time što je pao Janša, nije se mnogo promenilo. On jeste doista grubijan, ali ta takozvana levica vodiće istu politiku u svilenim rukavicama. Janša jeste čovek sa kriminalnim optužnicama. Od vremena ilegalnog prodavanja oružja JNA Hrvatskoj mnogo toga se čulo, ali nikad se nije delovalo. Zato je Janša postao magnet za ljude koji ne zaziru od sumnjivih poslova. Vremenom ta je bolest prešla i na ostale političare. Neoliberalizam tako i izbacuje moral iz politike i uvodi jedini kriterij profita. Ali za koga? U tom smislu zbacivanje Janše, a i Zorana Jankovića, važan su doprinos protesta. Time se sistem ne menja, već samo svinje oko korita, kao što je to pisalo na nekom transparentu. Mreže novih političkih subjektiviteta polako će se razvijati i omogućiti traženje nečeg boljeg, gde partijske telenovele neće više imati značajnijeg smisla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari