Zemlje širom Evrope i države širom Sjedinjenih Država vode debatu o opasnosti prihvatanja još izbeglica iz Sirije ili, zapravo, bilo koje zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom gde bi članovi ili simpatizeri Al Kaide ili Islamske države (IS) mogli da se ušunjaju sa svojim porodicama. Ova debata gubi smisao na dva važna načina.


Prvo, nema još dokaza da je bilo ko od napadača u Parizu zapravo došao iz Sirije kao izbeglica. Izgleda da je sirijski pasoš nađen u blizini tela ubijenog napadača bio ukraden. Napadači koje je policija identifikovala odrasli su u Belgiji i Francuskoj. Oni su radikalizovani građani, a ne stranci u bekstvu.

Drugo, u svetu sada ima 60 miliona izbeglica. Taj broj je otprilike ekvivalentan veličini šest Belgija, Mađarski i Švedski. Ako bi nameravali da stvore sopstvenu zemlju, bila bi veličine Francuske. Uprkos tim šokantnim brojkama, obavezivanjem da se prihvate hiljade ili desetine hiljada ljudi malo toga će se postići da bi se ublažila patnja miliona.

Umesto da združuju pitanja izbeglica i terorizma, političari i politički odlučioci njima treba da se bave odvojeno. Kada je reč o pitanju izbeglica, zapadne zemlje treba da preuzmu onoliko koliko njihovo stanovništvo može da ih asimiluje i tako pokažu volju da odbrane vrednosti koje zagovaraju i iz moralnih i iz političkih razloga.

Ali svetu su potrebna mnogo smelija rešenja od pristupa u stilu 20. veka kao što su ograničene kvote za azilante i „privremeni“ izbeglički kampovi. Naročito je vreme da se prihvati mogućnost ne kampova nego gradova – mesta gde i do milion izbeglica bilo koje nacionalnosti može bezbedno da živi i uči kako da izgradi bolju budućnost.

Nacionalni demokratski institut je počeo da osmišljava izbegličke kampove i kampove za interno raseljena lica kao mesta gde građani mogu da „pronađu svoj glas“ kao birači i učesnici demokratskih procesa. Umesto da i dalje predstavljaju koncentraciju očajnih i ranjivih ljudi lišenih imovine koji čekaju dan kada će se vratiti u svoje matične zemlje koji možda nikada neće doći, izbeglička naselja treba da budu suštinski preinačena – kao čvorišta obrazovanja, preduzetništva i jednakih prava koja mogu da učvrste mreže rođaka i prijatelja koje sežu do njihovih kuća i širom sveta.

Pojedinci koji traže sklonište od toksične i smrtonosne sredine mogli bi da budu prihvaćeni umesto u kampove u preteče gradova gde „globalna zajednica“, koju zastupaju međunarodne institucije, nevladine organizacije, vlade i građani, može da podstakne nadu u drugačiji bezbedniji život tako što će negovati pozitivno seme znanja, kapitala i liberalne samouprave.

Nemoguće? Egipatski milijarder Nagib Saviris trenutno pregovara s vlasnicima dva grčka ostrva o planu da se presele stotine hiljada izbeglica i da im se da posao da grade kuće i infrastrukturu.

Ako multimilioneri već mogu da kupe ostrvo kao mesto za odmor – preko na primer veb sajta Private Islands Online (privatna ostrva onlajn) – zašto da ih ne kupe kao destinaciju za stotine hiljada raseljenih ljudi koji bi onda mogli da izgrade infrastrukturu neophodnu za novi život? I zašto ne bi međunarodne organizacije učinile isto?

Alternativa je da susedne zemlje iskoriste priliku da uz adekvatnu međunarodnu pomoć izgrade gradove koji bi bili dragoceni centri trgovine i obrazovanja za njihov narod. Naposletku, Kina tačno primenjuje ovu strategiju i gradi gradove za milione ljudi da bi stvorila stecište ekonomskih i socijalnih aktivnosti u unutrašnjosti.

Taj pristup bi omogućio svim zemljama da budu bolje pripremljene i otporne na stalni priliv miliona jadnih i na kraju besnih ljudi. Današnji izbeglički kampovi često prave temelje za terorizam, osvetničke fantazije i oružane pobune. Mi znamo mnogo više o radikalizovanim građanima sa Zapada koji se bore za IS nego što to ukazuje većina medijskih izveštaja. Nova Amerika, ekspertska grupa na čijem sam čelu, sakupila je podatke o 466 pojedinaca iz 25 zapadnih zemalja koji su napustili svoje domove da bi išli u Siriju.

Možda je najvažnije to što je većina rodbinskim vezama povezana s drugim džihadistima. Iscrtavanjem mapa ovih porodica, džamija i predgrađa otkrivaju se mreže koje upravo izgledaju kao mape zaraze, na kojima se prati širenje mikroba dok putuju rutom na kojoj mogu da zaraze druge. Primenjivanje epidemioloških tehnika za nalaženje, izolaciju i prekid širenja nasilja i radikalnih ideologija koje ga neguju već se pokazalo kao uspešno u američkom kontekstu. Tako na primer, organizacija Izlečite nasilje sarađuje s gradskim bandama i odnosi se prema nasilju „kao prema epidemiji“, sprečavajući ga tako što ga „zaustavlja u njegovom korenu“. Ideološki koren džihadističkog terorizma mogao bi na kraju da bude u Siriji, Iraku, Avganistanu ili Maliju, ali koren pešadijskih vojnika na Zapadu je zajednica koja sadrži ekstremno otuđenu omladinu.

Uplašeno stanovništvo moglo bi vrlo lako da priziva slike radikalnih izbeglica koje se šunjaju preko granica s namerom da izazovu konfuziju. Realno stanje stvari i za izbeglice i za teroriste znatno je komplikovanije. Srećom, izdvajanje vremena za proučavanje činjenica u oba slučaja može da rezultira obećavajućim novim putevima ka dugoročnim rešenjima koja prave ravnotežu između bezbednosti i humanosti.

Autorka je predsednica i izvršna direktorka Nove Amerike. Njena najnovija knjiga je Nezavršeni posao: Žene, muškarci, posao, porodica

Copyright: Project Syndicate, 2015.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari